Razgovori

ZLATKO TOMIČIĆ: NE ZNAM ZAŠTO SAM I OPET U NEMILOSTI!

Razgovarao: Tomislav JONJIĆ

Zlatko Tomičić, nedvojbeno jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, auktor četrdesetak knjiga poezije i proze, od kojih su četiri u cijelosti prevedene na strane jezike, uvršten u mnoge antologije i prevođen na više jezika, predlagan za Nobelovu nagradu za književnost, karizmatični utemeljitelji urednik legendarnoga "Hrvatskoga književnog lista", buntovnik i izopćenik, višegodišnji politički uznik, za "Politički zatvorenik" govori o svomu životnom i književnom putu.  

PITANJE: Gospodine Tomičiću, u hrvatsku ste književnost i hrvatski javni život ušli prilično rano. Dok su neki u Vašim stihovima prepoznali novu, eruptivnu snagu, u glavne se književne tokove niste uklopili. Od samog ste početka, zapravo, u stalnom sukobu s vladajućim duhom u kulturi i književnosti?

Ne računajući dječačke radove koje sam objavio u listovima za djecu i mladež, još u tijeku rata, u hrvatsku sam književnost ušao sa 17 godina, objavljivanjem prve pjesme u listu "Srednjoškolac", 1947. godine. List je uređivao Dalibor Brozović, a skupa sa mnom, pojavili su se Vlatko Pavletić, Slavko Mihalić i Miroslav Mađer. Već su prvi moji stihovi bili drugačiji, izazivali su otpor samim time što su unosili nemir u tadašnju socrealističku žabokrečinu.

Malo se potom počinjem javljati u književnom časopisu "Izvor". Uređivali su ga Đuro Šnajder, Slobodan Novak, Vatroslav Mimica, Duško Roksandić, a "komesar" je bio Josip Barković. Tu me nisu dobro gledali. Oni su slavili socrealizam, a ja se u tim okvirima nisam pronalazio. Pravu afirmaciju doživljavam 1950. godine, započevši suradnjom s "Republikom", tada vodećim književnim časopisom. Te je godine, u Vinkovcima, objavljena i moja prva knjiga, pod naslovom "Susret osmorice". Riječ je, zapravo, o knjizi stihova osmorice mladih pjesnika.

Godine 1950. postao sam i članom Društva književnika Hrvatske, kako se tada zvalo, te članom Matice hrvatske. U Društvo književnika zajedno smo primljeni Pavletić, Slaviček i ja.

S obzirom na političke i društvene promjene, 1952. se otvorio novi prostor djelovanja u književnosti. Te je godine pokrenut časopis "Krugovi". Modernizam, književna avangarda na stranicama tog časopisa postupno su prestajali biti izrazom "dekadencije" i smrtnim grijehom protiv socrealističkog duha. Uostalom, već Pavletićev uvodnik iz prvog broja, pod naslovom "Neka bude živost", dovoljno govori. U "Krugovima" sam odmah počeo surađivati, objavivši u prvom broju poznatu i hvaljenu pjesmu "Roda".  

Nu, nije sve išlo gladko. Dežurni su nas cenzori i agitpropovci napadali zbog stihova i istupa, kojima se kritizira socrealizam. Bili su svjesni naše prozapadne, demokratske orijentacije. Da bi nekako amortizirao bujicu takvih napadaja, Pavletić je u uredništvo (opet!) pozvao politički utjecajnog Barkovića. Gotovac, Šoljan, Slamnig i ja nismo bili zadovoljni tim korakom, pa smo se odvojili i pokrenuli časopis "Međutim". Uz pomoć Mike Tripala objavili smo svega dva broja.

Godinama sam se bavio novinarstvom i to je zapravo bio poziv od kojega sam kanio živjeti. Postavši svjestan surova okruženja, suočivši se s neugodnostima, odbijanjem tekstova, pa čak i zaziranjem od moje osobe kao "neugodna i opasna pera", 1954. godine, u 24. godini života, odlučio sam napustiti novinarstvo i postati profesionalnim književnikom. Živio sam od književnih honorara, lekture i korekture... Moram, ipak, staviti ogradu uz jedan dio Vašega upita. Samo je djelomice točno da se u "glavne književne tokove nisam uklopio". Ja se, naime, nisam uklopio ideološki, a ne književno. Naprotiv! U to sam doba bio jedan od glavnih mladih pjesnika. Bio sam hvaljen i slavljen, i to je razdoblje trajalo dosta dugo, od 1947. do 1970., a poglavito od 1950. do 1960. godine.

PITANJE: Jesu li te neugodnosti i sukob s kulturnim i književnim establishmentom zapravo predstavljali korijen Zajednice samostalnih pisaca TIN? Kako je na takvo književničko organiziranje gledala tadašnja vlast, a kako Društvo književnika i Matica hrvatska?

Držeći kako je potrebito proširiti granice slobode i stvoriti samostalnu, neovisnu skupinu, koja bi se i po svomu duhovnom habitusu i po načinu izričaja razlikovala od službenih programa, s Berislavom Nikpaljem i Mehmedom Mašićem, u svibnju 1965. utemeljio sam Nezavisnu književnu grupu TIN. Nije, dakako, bila riječ o formalnu osnivanju književne skupine, nego jednostavno o čvršćoj suradnji i razmjeni misli. Nikpalj je u legendarnom "Tingl-Tanglu" vodio borbene tribine.

Održavana su prva jutra poezije. Govorili smo stihove i slobodno raspravljali. Održavali smo akademije u čast Tina Ujevica, koji je svojim revolucionarnim idejama – osobito onima iz rane mladosti – za nas bio lučonoša i putokaz. Osim Tinu u čast, priredili smo akademije u čast Frani Alfireviću i Ivi Kozarčaninu. Obilazili smo gradove, škole i poduzeća, popularizirali pjesme i pjesništvo, nove, slobodne i samostalne ideje. Bio je to jak povijesni kvasac. Skupina je polako narasla na tridesetak ljudi. Bilo je među njima vrijednih, iako nepoznatih, neobjavljivanih ili proskribiranih pisaca.

Krajem 1967. od naše je skupine, Društva radnika pisaca i još jedne skupine, formalno utemeljena Zajednica samostalnih pisaca TIN. Registrirani smo kao književno društvo. Vlast nas je ignorirala. Nisu nas podupirali, a nisu nam napadajima htjeli praviti reklamu. Tad se već slobodnije disalo. Pao je Ranković, objavljena je Deklaracija.

S Maticom smo dobro surađivali, posebno s Veljkom Perošem. Matica je stara i dostojanstvena institucija, koja je čak i u najgorim vremenima znala pokazati širinu. S Društvom književnika nije bilo baš tako. Čak je i Vlatko Pavletić prigovorio zbog "osnivanja paralelnog društva", ali nas je kasnije, kad je bio u "Kritici", podupirao. Inače, tobožnja je "elita" prezirala mnoge od nas. Oni su dobivali nagrade, a nas je pratila policija (ja, uostalom, do danas nisam dobio nijednu nagradu, ne računajući jednu "seosku", koju sam dobio na Pjesničkim susretima u Drinovcima, 1995. godine!). Nu, mi smo pisali, a oni su osluškivali što se govori u političkim kuloarima.

PITANJE: "Hrvatski književni list" bio je vrhunac djelatnosti Zajednice samostalnih pisaca. On je predstavljao senzaciju i po svomu imenu, i po temama koje je otvorio, i po načinu obrade tih tema. Nu, i danas se u nekim raščlambama zbivanja, koja se nazivaju "Hrvatskim proljećem", proglašava marginalnom i beznačajnom pojavom. Zapravo se najčešće prešućuje. Kako je došlo do pokretanja HKL? Kakve su bile reakcije javnosti i vlasti?

Još sam 1953/54. godine, kao urednik "Ličkih novina", počeo u tom listu njegovati hrvatski duh i afirmirati hrvatske vrednote. Zbog toga sam, uostalom, i istjeran iz "Ličkih novina" i iz novinarstva. Nu, već sam tada imao, makar ne sasvim jasnu, koncepciju lista kakvim će kasnije postati "Hrvatski književni list". U "Ličkim novinama" prvi put se javljala ta vizija.

Kad je utemeljena Zajednica samostalnih pisaca, odmah se počelo razgovarati o časopisu. Većina je predlagala da se Zajednica bavi objavljivanjem knjiga. Kao bivši novinar, znao sam kakav utjecaj novine imaju na narod, pa sam se založio za pokretanje novina. Predložio sam da se list zove "Književni list". Netko je dometnuo: "A zašto ne 'Hrvatski književni list'?" O tomu se uopće nije raspravljalo: prijedlog je aklamacijom prihvaćen. Svi su time bili oduševljeni. Krajem 1967. počelo je prikupljanje materijala, a u proljeće 1968. smo mi urednici, prilozima iz vlastita džepa, financirali prvi broj. Pojavio se 10. travnja. Slučajno. A možda nam je netko u tiskari htio napakostiti...?

HKL je odjeknuo kao bomba. O tomu, uostalom, najbolje govori silan porast naklade. On nam je omogućio tiskanje knjiga, reprodukcija slika, dopisnica i razglednica s hrvatskim motivima. Uredništvo se tako razgranalo, da je zapošljavalo deset ljudi.

Vlast nas je opet kušala ignorirati, a u političkim su se kuloarima, navodno, počeli čuditi mojim organizacijskim sposobnostima. Sve nas je nosio nacionalni zanos. Predstavljali smo nedvojbeno najslobodniji izraz hrvatske misli u domovini, a hrvatski je narod to znao cijeniti. Podupirali su nas i neki političari, poput Veće Holjevca. U to sam doba poznavao već i njega i Franju Tuđmana. Nu, Holjevac je, kao stari konspirativac, izbjegavao izravne susrete, pa smo komunicirali preko gospođe Nade Spalatin iz Matice hrvatske, te održavali tajne sastanke u nekim motelima i sličnim mjestima.

Ipak, zabranili su šesti broj HKL–a. lako je bilo puno težih, buntovnijih i opasnijih tekstova, za povod su izabrali pisamce umirovljenika Tome Jurkovića, koji je pisao o neravnopravnosti Hrvata u Vojvodini. Kako su rekli članu našeg uredništva, Stanku Škari, objavljivanjem tog pisma postupili smo "protuustavno", jer da se nemamo pravo pačati u unutarnje stvari druge republike! Škare, koji nam je došao iz Društva radnikapisaca, bio nam je od velike pomoći. Kao lijevi haesesovac i vijećnik ZAVNOH–a, predstavljao je osobu koju se ipak nije svatko usudio napadati. Ima mišljenja da je on, sve do smrti krajem 1968. godine, bio gromobranom i da bi nas već ranije "opatrnuli", da nije bilo njega.

U pogledu današnjega vrednovanja HKL–a, imate, nažalost, podpuno pravo. Nas se sustavno prešućuje i marginalizira. Jugokomunisti su nas nekad mrzili, danas nam se rugaju. Neki nas udbaši danas naganjaju po sudu, i Joju Ricova i mene. Dvojica su me tužili. Traže silne novce od nas siromaha-kostrijetara, a ne traže ih od tajkuna, koji imaju stotine milijuna. U njih ima love, ali ih ne diraju. Oni su suveznici. Nu, kako rekoh 1972. godine, na suđenju pred komunističkim sudom: taj sud ne priznajem. Za mene vrijednost ima samo sud povijesti, a ona će, uvjeren sam, zasluge HKL–a za hrvatski narodni i duhovni preporod ocijeniti najvišim ocjenama.

PITANJE: "Hrvatski književni list" zabranjen je uoči samog procvata "Hrvatskog proljeća". Kako to objasniti? Je li posrijedi bio taktički potez tadašnjega hrvatskoga komunističkog vodstva, koje je gušenjem HKL–a htjelo stvoriti manevarski prostor, ili se radilo o nečemu drugomu?

Nas su stalno napadali. Najgrlatiji i najsiroviji bio je Igor Mandić. Navodno je on bio trubom CK SKH. Odmah uza nj bio je Dražen Vukov-Colić. Kao što vidite, sve sami današnji "demokrati" i zagovornici "slobode govora i misli". U pravilu bih na te pamflete i denuncijacije odgovarao ja sam. Ne bih uvijek podpisivao uredništvo. Nu, kad se na nas okomio Miloš Žanko, odgovorili smo skupno, knjigom od 80 stranica. Šapirograf i rana je i umnožena u 80 primjeraka, lako sam 90% teksta napisao ja sam, zanimljivo je pripomenuti kako su u tu knjigu uvrštene i neke teze dr. Tuđmana. On nas je, kao šef tadašnjega Instituta za historiju radničkog pokreta, stalno bodrio i pomagao naš rad. Ne, doduše, izravno i javno, ali je njegova pomoć, koja je dolazila preko njegova zamjenika Drage Šćukanca i našega suradnika Bruna Bušića, bila neobično korisna... Knjiga mojih uvodnika i polemika iz 1968. i 1969. godine, trebala bi izići danas!

PITANJE: Bušićevi su članci, po mnogima, u režimskim redovima doživljeni kao najveća prijetnja?

Bilo je i drugih "opasnih" članaka. Bruno je, pak, bio posebna priča. Krenuo je polako, stidljivo, a onda se pokazao britkim piscem, koji je svoje tekstove podkrepljivao činjenicama, brojkama, tablicama. Zato su ga i prozvali "Tabela". Nema dvojbe, da su njegovi tekstovi o žrtvama rata i o pljački Mimarine donacije dirnuli u najbolnije mjesto. Tada su nas odlučili spržiti. Iza mnogih stvari, koje je Bruno radio, vjerojatno je stajao Tuđman. Mislim da je Tuđman povezao Bruna i sa slovenskim generalom Jakom Avšičem, koji je poticao raspravu o uporabi jezika u JNA. Opširan je Avšićev prilog trebao ići u 19. broju, ali je KOS zaustavio tiskanje i spalio sve otisnute primjerke. Priopćeno je kako su to "tražili radnici". Bila je to, dakako, budalaština. Naprotiv, radničko je izaslanstvo otišlo Savki Dabčević-Kučar i prosvjedovalo zbog tog podmetanja. Radnici nisu bili protiv HKL-a! Savka, međutim, jest. Da nije bilo Avšičeva priloga, nastavili bismo izlaziti. Nu, zasigurno ne zadugo.

Paradoksalno je da nas je, zbog animoziteta prema Žanku i zbog unutarstranačkih razračunavanja, donekle podupirao čak i Jakov Blažević. Savka je bila stalno protiv nas i, kad se sjetim kako je na Desetoj sjednici CK SKH strasno kriknula: "HKL je umro!", nitko me ne može uvjeriti da je gušenje našeg lista bio taktički potez komunističkog vodstva u Hrvatskoj.

PITANJE: Vi ste i 1970/71. godine u nemilosti...

Da. Kad se neki nazivaju "proljećarima", ja za sebe kažem da sam "zimnjak". Mi smo svjedočili prije "proljeća". Ocjenu, da je "Hrvatsko proljeće" bilo komunističko, prihvaćam u stanovitoj mjeri. Nu, ne smije se smetnuti s uma da su u tom pokretu sudjelovali i široki nekomunistički slojevi: sveučilištarci, Matica hrvatska... Jedino smo mi, koji smo bili preteče, morali šutjeti. I te 1971. godine, kad je u Hrvatskoj sve bujalo, ja sam bio skoro u potpunoj izolaciji. Jedino su me sveučilištarci simpatizirali, posebice pok. Ante Paradžik. Moja je izolacija uvelike Savkino djelo. Makar se danas drugačije misli, ja tvrdim da ona nije imala nacionalne svijesti, za razliku od, recimo, Mike Tripala. Savka je postala zastavom pokreta koji nije stvorila, niti ga je voljela. Nasuprot tomu, Tripalo je uvijek bio Hrvatom. Bruno mi je Bušić tvrdio da je Tripalo u Gradskom komitetu organizirao tajne sjednice nelegalnog aktiva vodećih hrvatskih komunista. I ja imam sličnih uspomena na nj. Savka je bila posve odana režimu, a tek se u gospodarskim pogledima donekle razlikovala od vladajuće ideologije. Stoga joj se nije bilo teško odlučiti na uhićenje studentskog vodstva, iako sam od supruge Stanka Lasica čuo kako je zapravo poslušala Krležin savjet.

PITANJE: lako 1971. zapravo niste djelovali, uhićeni ste i osuđeni na višegodišnju robiju.

Već u prosincu 1971. uhićeno je studentsko vodstvo. U siječnju 1972. uhitili su vodeće ljude iz Matice i oko Matice. U trećem je krugu, u travnju 1972. uhićena prilično šarolika skupina: Ante Marin, Mujo Krasniqi, Predrag Raos, Jure Burić... Tada su i mene uhitili. Optužnica mi je stavljala na teret, da sam "nasilnim i drugim protuustavnim sredstvima" htio srušiti postojeći poredak i državu, u koju sam svrhu utemeljio Zajednicu samostalnih pisaca TIN, pokrenuo HKL, da sam kao urednik bio "ekstremno nacionalističke i antisocijalističke orijentacije", da sam surađivao s emigracijom itd. Ipak, tadašnji su sudci Okružnog suda u Zagrebu odbijali moj predmet, ne nalazeći u tvrdnjama državne optužbe dokaza. Nu, Udba je htjela moju glavu. Govorilo se: on je kriv, on je počeo! Stoga je s Općinskog suda pozvan sudac željan dokazivanja na mojoj koži: Ilija Ivanić. Ujesen 1972. u staljinističkom me procesu proglasio krivim i kaznio trogodišnjom robijom. U travnju 1973. Vrhovni je sud pravorijek preinačio, povisivši kaznu na pet godina.

PITANJE: Robijali ste u Staroj Gradiški. Tamo se u to vrijeme nalazio veliki broj istaknutih "proljećara". Nu, ni nakon izlaska iz tamnice, nisu Vas ostavili na miru?

Još uvijek nerado govorim o uzničkim danima. Prošao sam strahovite torture, a "terapija" lijekovima, koji su zapravo bili otrovi, droge i kontraindicirane injekcije, umalo me stajala života. Zbog teška zdravstvenog stanja i zahvaljujući međunarodnom PEN–u, koji se založio za Vladu Gotovca i mene, pušten sam nakon izdržane tri godine. Onda su me opet uhitili 1977. godine, prigodom Titova dolaska u Zagreb. Na Malom su me Lošinju 1980.  zatvorili  "zbog  posjedovanja oružja", a imao sam samo mali plinski samokres, radi bijesnih pasa, i lovački nož, koji mi je služio za rezanje papira. Zapravo se radilo o pokušaju otimanja rukopisa moga romana o Staroj Gradiški. Srećom, ranije napisani dijelovi nisu bili tamo, jer su mi, doista, oduzeli dva i pol poglavlja i bilješke. Stoga je roman do danas nedovršen. Kako je Mirko Vidović animirao Odvjetničku komoru Lyona, nisu me strože osudili. A bili su počeli pripremati veliki proces, radi tog romana i drugih tekstova, jer je bilo i pjesama o Titu i njegovoj nozi, te neobično iskreni dnevnik. Dvije godine kasnije, opet sam pred sudom, u Slavonskoj Požegi. Ovoga puta zbog crkve Sv. Mihaela u Stražemanu i oratorija koji sam napravio za otvorenje. Suđeni su i župnik Devčić te kipar Ante Starčević, zbog mozaika na kojemu je bio Stepinčev i Merčev lik. I tada su planirali poslati me na dulju robiju, ali je naum spriječen. Ne želim sada reći, na koji način. Već tada je za mene znao čitav svijet. I Amnestv International, i Helsinški odbor i State Department. Za njih sam pisao memorandume, budući bijah od 1975. do 1988. glavnim tajnim političkim predstavnikom porobljene Hrvatske.

PITANJE: Hrvatskoj je javnosti još uvijek nepoznata uloga koju je Crkva u Hrvata igrala u odporu protu jugoslavenskomu komunističkom režimu. O tomu se, iz razumljivih razloga, malo govori, a još manje piše. Je li i kako je Crkva podupirala hrvatske oporbenjake? Može li se uopće govoriti o organiziranom djelovanju hrvatskih disidenata i protivnika režima?

Organizirane djelatnosti zapravo nije bilo, iako znam da su mnogi, slabije upućeni ljudi, posebice oni koji su živjeli izvan Zagreba, vjerovali (ili bolje: nadali se) kako mi djelujemo organizirano, po jasnomu planu. Toga nije bilo. Postojale su skupine, koje su se povremeno susretale na obiteljskim svečanostima, proslavama rođendana i sl. Naša je skupina brojala desetak ljudi, a zvali smo se Gradišćanskim Hrvatima. O tomu sam već dosta pisao i govorio. Bilo je i nekih drugih skupina, ali one nisu bile čvršće povezane. Posebno zatvorenu skupinu činili su dr. Tuđman, Holjevac, Rukavina i Šibi. Oni su stalno nešto komplotirali i bili bliski s Krležom, a ovaj je, pak, bio pričom za sebe.

Krleža je bio neobično moćan. Bio je nedvojbeno jedan od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj, pa i u Jugoslaviji. I baš zbog toga ostat će zabilježeno da je za hrvatske pisce, buntovnike, disidente, oporbenjake, učinio malo i premalo. On, doduše, nije nikad zaboravio da je Hrvat, ali su mu njegov vlastiti položaj, građanska sigurnost, kavica u "Esplanadi" i obilan stol bili uvijek prečim od Hrvatske, a kamoli od nas obespravljenih, nas koji smo bili nezaštićeniji od progonjenih zvijeri. Krleža se jako bojao UDB-e, a da za to nije imao razloga. Partija ga nije voljela, iako ju je prije drugoga svjetskog rata stvarao. Bakarić ga nije volio, baš kao ni Tuđmana. Nu, obojicu je volio Tito. Zbog svoje se mekoputnosti Krleža zapravo prešutno solidarizirao s proganjanjem hrvatskih intelektualaca i to će uvijek, kao najcrnja sramota, stajati uz njegovo ime.

Što se, pak, Crkve i njezine uloge tiče, nije lako dati precizan odgovor. Kao institucija, nikada se nije očitovala nama u prilog, ali su simpatije pojedinih svećenika, pa i biskupa, bile očito na našoj strani. Crkva je uvijek jača, kad je progonjena. Tad je uistinu kristovska. Živko Kustić i Vladimir Pavlinić, urednici "Glasa Koncila", pokazivali su simpatije i solidarnost s HKL-om. Dok su pojedini hrvatski misionari u inozemstvu bili stalno "u politici", crkveni su ljudi u domovini u pravilu izbjegavali razgovarati o političkim pitanjima. Koliko mi je poznato, ni kad smo izišli iz tamnice, nije uspostavljen nekakav politički dijalog. Nu, valja spomenuti da nas je Crkva, odnosno pojedini biskupi ili provincijali, kad bismo im se obratili, materijalno, humanitarno pomagali. Skromno, ali su pomagali. K tomu, bilo bi nepošteno prešutjeti da je jedna skupina hercegovačkih Hrvata organizirala skupljanje pomoći od bogatijih obrtnika. Svakog smo mjeseca dobivali omotnicu s novcem, koji nam je omogućio preživljavanje.

Valja reći da je puno svećenika bilo jugoslavenski orijentirano, a neke je od njih i UDB–a uspjela zavrbovati. Većina je takvih sada za HDZ, jednostavno zbog toga što vole biti uz vlast. K tomu, mnogi su se svećenici materijalizirali, postali su hedonistima. Rekao bih da to osobito važi za kanonike. Nedavno me na Kaptolu napao jedan kanonik, rekavši da sam "vagabund"! Kad usporedim svoja i njegava primanja, doista sam vagabund! A čini se, da je Sveti Franjo uzalud u 13. stoljeću dolazio na Kaptol. O tomu sam, naime, davno prije napisao pjesmu...

PITANJE: Krajem 80-tih godina, u svjetlu globalnih promjena, u Hrvatskoj počinje cvasti politički, stranački život. Većina je poznatih političkih uznika, poglavito onih iz "maspokovskog" razdoblja, na temelju svog uzništva izgradila političku i društvenu karijeru. Vi ste ostali autsajderom. Je li to bio Vaš izbor ili Vam je autsajderska pozicija nametnuta?

Nije to bio moj izbor. Stalno su me zaobilazili, a do danas ne znam zašto. Neki kažu da sam "previše osebujan", da sam ekscentričan i da zbog toga teško surađuju sa mnom. Mislim da je ta ocjena nepravedna, ali – što mogu? U svakom slučaju, privatno su se rado družili sa mnom, ali političku suradnju nisu htjeli. Tako su, rekoše mi, Tuđman, Gotovac i Budiša bili protiv mog uključivanja u Hrvatski helsinški odbor, koji je svojedobno utemeljio Vladimir Šeks. Tako nisam pozvan ni na skup u Društvu književnika, u veljači 1989., kad je počelo organizirano djelovanje Hrvatske demokratske zajednice.

Do danas nisam dobio društveno priznanje, niti pripadajući materijalni status, kao što su ga dobili skoro svi drugi! Samo nagađam o razlozima. Nekomu, očito, jako smetam, jer bi priznanje meni bilo pljuskom nekima drugima.

Kad gledam unatrag, sve sam više uvjeren kako je sve to bilo organizirano i isplanirano. Nije bilo stihije ni slučajnosti. Bivši je režim nama izopćenicima putovnice dijelio po određenom redu. Najprije ju je dobio dr. Tuđman, a meni su je dali krajem 1988. godine. Tek sam iduće godine otišao u inozemstvo. Bio sam u Parizu, nastupao po Kanadi i Sjedinjenim Državama, ali nisam držao političke govore, nego sam nastupao kao promicatelj kulturnih i nacionalnih vrijednosti. Govorio sam o svojoj filozofiji povijesti.

PITANJE: Tako ste, bar u prvo vrijeme, i ostali izvan stranačkoga političkog djelovanja?

U vrijeme kad su Ivan Tolj i Neven Jurica vrbovali neke pisce, mene je dr. Tuđman 1989. pozvao u HDZ. Nisam htio ući. Zapravo, rekao sam da ću razmisliti. Osjećao sam se pravašem, a u HDZ–u mi je nešto nedostajalo. Tuđmana nikad poslije nisam sreo, osim na terasi hotela "International", u vrijeme Prvoga općeg sabora HDZ–a.

Nu, nisam baš ostao izvanstranačkom osobom. Hrvatskoj je javnosti malo poznato da sam ja 1965. godine, dakako, u tajnosti, obnovio Hrvatsku stranku prava. Vijest o tome donijela je minhenska "Hrvatska država", objavivši moj manifest o obnovi Stranke. I krajem 80-tih planirao sam obnovu Stranke prava. Zapravo, istom se cilju težilo na tri kolosijeka. Osim mene, sličan je plan kovao i dr. Zvonimir Puškaš, koji je već par godina s HOP-om dogovarao obnovu Stranke prava. A HSP je munjevito i iznenadno obnovila treća skupina, ona oko Krešimira Pavelića, Ante Paradžika i Gorana Blažekovića. Obnovitelji su, nažalost, prihvatili Pavelićevu ideju o Paragi kao predsjedniku. On se tada, naime, nalazio u Americi.

PITANJE: Stranku su prava od samog početka potresali sukobi i rascjepi. Kako je i zašto do njih dolazilo?

Vodeća trojka, Paraga, pok. Paradžik i Pavelić, prigrabili su svu vlast u stranci i njome upravljali krajnje autokratski. Svatko, koji je čemu vrijedio, bio je potencijalni neprijatelj. S Nikicom Bićanićem uređivao sam "Hrvatsko pravo", a vodeća je trojka, iako nesposobna sama nešto napisati, neprekidno prigovarala i bila nezadovoljna listom. Nije bilo konkretnih primjedbi, nego je stalno stvarana nezdrava, otrovna atmosfera u Stranci. Nas dvojica bili smo ideolozi Stranke i tako smo pisali. Ova, pak, trojka, nije znala ni pisati, niti zrelo politički misliti.

Onda sam, ujesen 1990., kao predstavnik Stranke, otišao u Švedsku i u Australiju. Tamo su mi rekli: "Sva je emigracija uz vas!" U Melbourneu su u to vrijeme bili Marko Veselica i Anto Kovačević, pa je pripremljena izjava, kojom se traži neovisna Hrvatska. To su podpisale sve tamo nazočne hrvatske stranke, lako sam, naravno, bio posve suglasan s izjavom, koja je, k tomu, bila sukladna stranačkom programu, u prvi je mah nisam htio podpisati, jer nisam imao punomoć za takav korak. Nakon nagovaranja, ipak sam podpisao izjavu u ime HSP–a. Kad sam se vratio u domovinu, Pavelić, Paraga i Paradžik digli su galamu na me. Pavelić je bio protiv samostalne Hrvatske. Za ovu dvojicu ne znam... Oni da će mene pozvati na odgovornost, da će mi suditi itd. Bilo mi je dosta sudova i suđenja. Distancirao sam se u rujnu 1990. godine. Uskoro je došlo do rascjepa, a najveći je dio obnovitelja utemeljio Stranku hrvatskoga državnog prava. Nu, njezin predsjednik, mr. N. Bićanić, nije ništa naučio, pa se i on počeo vladati autokratski prema članstvu, a ponizno prema vlasti. Tako ni članstvo te stranke nije bilo puno brojnije od prstiju na jednoj ruci. Poslije su me pozvali B. Mišetić i I. Vekić u svoju Nacionaldemokratsku ligu. Ni od toga nije bilo ništa. S obzirom na sve to, ne kanim više ni u jednu stranku, premda me stalno zovu...

PITANJE: Kako tumačite da su nekadašnji prijatelji, suborci i istomišljenici danas na različitim stranama, počesto ne samo kao politički suparnici, nego i kao osobni neprijatelji?

Mislim da su osobne ambicije i vlastohleplje glavnim razlogom. Vlast kvari, već i time što nuždno nudi tvarna bogatstva. Nije svatko kadar odoljeti tim napastima. Povrh toga, svi su u Hrvatskoj oboljeli od likantropije. Sve ostalo mi se čini sporednim, iako ne treba isključiti da su korijeni tih razlika postojali i prije, samo ih mi, zbog skučena prostora slobode, nismo mogli zamijetiti. U svakom slučaju, neobično mi je, primjerice, da se danas liberalima ili kršćanskim demokratima proglašavaju i neki moji nekadašnji suborci, koji tijekom desetljeća nisu spomenuli liberalizam ili demokršćanstvo. Čudno je to kad se u poodmakloj dobi odjednom proglasite sljedbenikom neke političke filozofije koja vam donedavno nije ništa značila...

PITANJE: Vi se u hrvatskoj državi osjećate zapostavljenim?

Da. U početku sam donekle sudjelovao. Tako sam radio i na zakonu o pravima bivših političkih uznika. Godine 1990. stavili su me i u skupinu koja je pripremala nacrt hrvatskog ustava, ali zbog puta u Australiju, nisam sudjelovao u radu te skupine. Nakon toga nastao je potpuni muk. Nema me u novinama, nikad nisam nastupio na Hrvatskoj televiziji.

Simptomatična je činjenica da se moja posvemašnja marginalizacija podudara s trenutkom, kad sam se sukobio s Paragom, Pavelićem i Paradžikom, tj. kad sam pokušao razčistiti stanje u Stranci prava. Od tog trenutka ni vlast za me nema sluha. Ne znam je li posrijedi slučajnost ili...

Godine 1990. pokrenuo sam književnu reviju "Ognjište", a 1994. sam obnovio "Hrvatski književni list". Izlazimo povremeno, jedva spajajući kraj s krajem. Ne pomažu nam, i u tom je pogledu stanje donekle gore nego prije 1990. godine. Tad su me progonili neprijatelji, a danas sam – ne znam zašto – na zubu onima, koji bi mi trebali biti prijatelji. A jesu li mi prijatelji, dostatno govori činjenica da od 1989. godine, ne računajući vlastitu nakladu i ono što je objavljeno u inozemstvu (kao i prije!), u Hrvatskoj nisam objavio ni jednu knjigu. Tek, ovih se dana, u nakladi vinkovačke "Privlačice", pojavljuje moj prvijenac u neovisnoj hrvatskoj državi. Ovog bi proljeća trebale izići i dvije knjige pjesama. Bolje ikad, nego nikad. Možda je ovo znak, da i meni sviću bolji dani. Valjda sam to zaslužio.

HRVATSKI PJESNIK

Ja sam pjesnik Hrvatske. Pjevač harne joj povijesti.

Ja sam vjesnik rata i zlata.

Drvo ljubavi. Ptica slobode.

Ja sam glasnik Hrvata.

Rapsod neumrlog puka

na obali Jadrana,

kojeg stoljeća patnjom vode,

koji plače i pjeva svoju sudbu, svoj san.

 

NERANJIVI BAN

Mene čuvaju moji časni mrtvi.

Svijetom božjim idem velik i živ.

Mene brane oni koji su pali za ljubav i slobodu Hrvatske.

Sunce zrijt, u mojoj krvi.

Od sjećanja i od sjaja postajem div.

Nosim pogled odane ljubavi cara Darija i volje sarmatske.

Dobar kao nevidljivi svijet.

Čistog duha za križ, trokut i krug.

Znam sve što dolazi nam zemlji.

Znam znak što će zauvijek vrijediti.

Budim se iz sna kao crni lav.

U crvenom svjetlu obnavlja se jug.

Sve nam bivše zazivam kraljeve.

Znam znak u kojem ćemo pobijediti.

1966.