 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
MARIJA
KVATERNIK: moga didu
KLEVEĆU
VIŠE OD POLA STOLJEĆA! Piše:
Tomislav
JONJIĆ Već
nekoliko godina u Zagrebu živi gospođa Marija Kvaternik rođ. Cvitković,
udovica Eugena Dide Kvaternika, jednoga od prvaka Ustaškog pokreta,
organizatora atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, a
kasnije jednoga od najutjecajnijih državnih dužnostnika i šefa Ustaške
nadzorne službe. Dido se tijekom 1942. razišao s dr. Antom Pavelićem
i otišao u emigraciju. Iz nje se, međutim, nije nikad vratio, tragično
poginuvši 1962. godine, skupa s jedanaestogodišnjom kćerkicom Olgom.
S gospođom smo Kvaternik 23. svibnja 1997. razgovarali o njezinim sjećanjima
na pokojnog supruga i njegovu životnu i političku borbu. PITANJE:
Kako je,
gospođo Kvaternik, tekao Vaš životni put do poznanstva i braka
s Eugenom-Didom Kvaternikom? Rođena
sam 1917. u Udbini, a u Zagreb smo majka, ja i moja dva brata preselili
kad sam imala pet godina. Otac je, naime, bio namještenikom Financijske
direkcije, pa smo došli k njemu, u Zagreb. Pučku sam školu završila
na Kaptolu, a četverogodišnju građansku školu kod časnih sestara u
Samostanskoj ulici. Potom sam završila četverogodišnju Trgovačku
akademiju. Školski je sustav u toj akademiji zorno pokazivao u kakvome
je položaju hrvatski narod: skoro sve su knjige bile na ćirilici, a,
uz par izuzetaka, svi su profesori bili Srbi. Ravnateljem akademije bio
je zloglasni Ljubomir Hadžić. Trgovačku sam akademiju završila 1936.
godine, te sam se zaposlila u Osiguravajućoj zadruzi Croatia, gdje sam
radila do uzpostave NDH.
Marija Kvaternik PITANJE:
Kako je u nacionalnom pogledu disala tadašnja hrvatska mladež? Jesu li
se već tada osjećale razlike između Mačekovih i Pavelićevih pristaša,
odnosno između reformista i revolucionaraca-separatista? Mladež
je disala hrvatski, ali mi tada nismo osjećali nikakvih razlika između
vodstva u domovini i onoga u inozemstvu. U svakom slučaju, osim nešto
komunista, koji su bili jugoslavenske, odnosno internacionalističke
orijentacije, svi smo ostali bili hrvatski nacionalisti i željeli smo
neovisnu hrvatsku državu. PITANJE:
Odmah po uzpostavi NDH, zaposlili ste se u državnoj službi? Prednost
pri zapošljavanju u novoj hrvatskoj državi imali su hrvatski
nacionalisti, tj. oni, koji su odprije bili poznati po svomu hrvatskom
djelovanju. Već u svibnju počela sam raditi u Predsjedničtvu Vlade,
na Markovu trgu. Uskoro sam, uz posredovanje Lojzeka Ivankovića, prešla
u
Osobni ured, koji je u Deželićevoj ulici vodio ustaša-povratnik Vlado
Singer. Sa mnom su radile još dvije sestre Bišćan, Margarita Mažuran
i Vera Stipetić. Sve su, na žalost, 1945. izgubile glavu, jer su
povjerovale Poglavniku da se ne treba Vlado
Singer bio je Židov i izraziti hrvatski rodoljub. Bio je neobično
inteligentan i sposoban, pa ga je državni poglavar stavio na odgovorno
mjesto šefa Osobnog ureda. Singer je bio neobično pošten. Možda
najviše govori podatak, da je odbio bilo kakve povlastice, kuću, čak
i stan. Živio je kao podstanar. Bio je na čelu Osobnog ureda, koji je
izdavao potvrde o hrvatstvu. Ne, dakako, potvrde o pripadnosti
hrvatskome narodu ili Ustaškomu pokretu, nego o hrvatskomu političkom
uvjerenju. One su bile predpostavkom zapošljavanja u državnoj službi.
Tamo su se mogle zaposliti samo osobe, za koje bi Osobni ured potvrdio
da se nisu okaljale o čast hrvatskoga naroda i da se nisu
suprotstavljale hrvatskoj borbi za uzpostavu neovisne države. Nu, sam
se Singer prvi razočarao u Poglavnika. Prvi je postao svjestan da ovaj
previše popušta Talijanima i da na taj način šteti hrvatskim
nacionalnim interesima. Zbog toga je Singer došao u nemilost i kasnije
zaglavio u Jasenovcu, gdje su ga umorili Luburićevi
ljudi. PITANJE:
Didu ste Kvaternika upoznali već 1941. godine? Na
Markovu je trgu, preko puta Predsjedničtva Vlade, bio ured Eugena
Kvaternika. U ljeto 1941. upoznao nas je njegov pomoćnik Vilko Pećnikar,
kojega sam dobro poznavala. Dido i ja vjenčali smo se 10. siječnja
1942., u crkvi Sv. Marka. Kumovi su nam bili Erih Lisak i Ivan Šarić.
Na Tuškancu smo, s vojskovođom Slavkom Kvaternikom, Didinim ocem,
stanovali sasvim kratko, a onda smo preselili u iznajmljeni stan na
Jabukovac br. 7. Živjeli smo na prvomu katu, a izpod nas je stanovao
Erih Lisak. Najamninu je plaćao grad, a moram napomenuti da je Dido iz
načelnih razloga odbio prijedlog da preseli u neku od oduzetih židovskih
vila na Tuš kancu. O tomu, kakav je bio Dido, govori i podatak da me
moja pokojna majka molila da se kod njega zauzmem za svoga brata Milana,
ustaškog nadporučnika, koji se borio u Bosni. Milan se sam nije htio
okoristiti time što mu je zet jedan od najmoćnijih ljudi u državi. Možda
Vam se čini težko to shvatiti, ali ti su ljudi bili idealisti. Njima
je Hrvatska bila preča od osobnih probitaka. Majka je, kao i svaka
majka, bila zabrinuta, pa je zatražila moju pomoć, lako nerado,
obratila sam se Didi. On je prijedlog odbio, rekavši da ne će
posredovati, odnosno učiniti nešto zbog čega bi mu tkogod mogao
predbaciti da pogoduje svojoj rodbini. Moj brat, Milan Cvitković,
poginuo je u Bosni, braneći hrvatsku državu.
Eugen Dido Kvaternik PITANJE:
Unatoč udaji za jednog od najutjecajnijih državnih dužnostnika,
nastavili ste raditi u državnoj službi? Ne.
Odmah po udaji prestala sam raditi. Zapravo, sve do iza Didine tragične
smrti nisam više radila, jer sam se posvetila obitelji. Već u
listopadu 1942. rodio nam se prvi sin, Slavko, danas profesor političkih
znanosti na tri argentinska fakulteta, te ujedno gostujući profesor na
berlinskom sveučilištu. PITANJE:
Ujesen 1942. demisionirao je vojskovođa Slavko Kvaternik, a Vaš je muž
smijenjen. Koji su, prema Didinim tvrdnjama, bili razlozi njihovu sukobu
s Pavelićem? Možda ima zanimljivih pojedinosti, koje Dido nije kasnije
objavio u svojim člancima? Glavni
je razlog bilo različito gledanje na državnu politiku. Dido i vojskovođa
bili su veoma kritični prema Pavelićevoj protalijanskoj politici. Osim
toga Dido je bio odviše inteligentan i jak, i kao osoba i kao dužnostnik,
a da to Poglavniku ne bi zasmetalo. On je bio spletkar i nije mogao
odtrpjeti da ga netko ugrožava. Narav dr. Pavelića i njegova režima
najbolje oslikava jedna epizoda, koju je Dido često pripovijedao. Dok
su njih dvojica, nakon atentata u Marseilleu, boravila u torinskoj
tamnici (a bili su tamo skoro dvije godine!), Dido je predložio dr.
Paveliću da sada, kad imaju vremena, razrade plan budućega ustrojstva
države, polože temelje ključnim zakonima i slično. Ta, obojica smo
pravnici i naša je dužnost voditi
računa
o budućnosti, dodao je Dido. Na to je Poglavnik odgovorio: "Pusti
to, kakvi zakoni, kakav plan! Moj je hodža u Sandžaku bio i sudac i učitelj
i liječnik, pa je sve funkcioniralo!" Posebno je negativnu ulogu
imala Pavelićeva supruga Mara, koja je podjarivala njegovu taštinu.
Dido je ocjenjivao da bi se dr. Pavelić u interesu očuvanja države možda
čak i povukao s vlasti, te to mjesto prepustio komu drugomu, ali je
gospoda Mara to priječila. Kako je već u proljeće 1942. izjavio da će
država, nastavi li se ista politika, neminovno doživjeti slom, Dido je
morao pasti. PITANJE: Kad se govori o Pavelićevu odnosu prema
Talijanima, Didini će kritičari uztvrditi da se i Dido, dok je bio na
vlasti, držao popustljivo, pa je čak dao uhititi dalmatinske Hrvate,
koji su u Zagrebu demonstrirali protiv Italije? To
je izmišljotina. Istina je, doduše, da su neki mladići zbog tih
prosvjeda bili uhićeni, ali to Dido nije učinio na svoju ruku.
Talijanski je poslanik, Raffaele Casertano, odjurio Paveliću i potužio
se zbog demonstracija. Dido je morao postupiti po Poglavnikovu nalogu.
Tada se zapravo i počeo distancirati od Pavelića.
Eugen i Marija Kvaternik na dan vjenčanja 1942. PITANJE:
Oni, koji brane dr. Pavelića, tvrde da je smjena Dide Kvaternika bila
uvjetovana, između ostaloga, i težnjom da se ublaže nasilja, odnosno
poboljšaju osobna i tvarna sigurnost građana, jer se pokazalo da, uz
talijansko rovarenje, jačanju četničtva i partizanstva pogoduju oštre
represivne mjere režima. Nasilja su se, naime, stavljala Didi na teret. I
to su izmišljotine. Istina je da se Didi predbacuju zločinstva, pa i
ona u sabirnim
logorima.
Zapravo, Dido na to nije imao utjecaja. Pavelićeva desna ruka bili su
Maks Luburić i Viktor Tomić. Oni su provodili represivnu politiku i
zaveli nasilnički režim. Naloge su dobivali izravno od Poglavnika.
Dido na to nije imao utjecaja. On se, štoviše, zgražao kad su ga neki
viši državni dužnostnici prekoravali zbog preblaga postupka protu
neprijateljima države. PITANJE:
Didi su predbacivane i druge grozote. Obtuživalo ga se da je
kriv
za smrt vlastite majke. Čak se tvrdilo kako je i njegov otac, vojskovođa
Slavko, izjavio da je Dido postao patoložki tip i po tomu Pavelićev
duhovni sin. Sve
su te budalaštine bile upravljene na kompromitaciju Didine osobe. Kao
što su jugoslavenski promičbenjaci izmišljanjem grozomornih priča
htjeli kompromitirati vodeće hrvatske borce, a preko njih i ideju
neovisne hrvatske države, tako su ne samo Jugoslaveni, nego i neki
Hrvati, Didini neprijatelji, izmišljali njegova tobož nja zlodjela.
Ovo za smrt Didine majke ide na dušu gospode Mare Pavelić. Ona je,
uvjerena sam, proširila tu priču. Sjećam se, naime, da je kod nas u
ured došao Vilko Pećnikar. Došavši k nama, rekao je: "Umrla je
Didina majka. Jeste li čuli da se po gradu priča kako ju je Dido
ubio?" Tako je nastala ta ogavna kleveta. Svi smo se zgrozili čuvši
Pećnikarovu izjavu, jer nju je mogao smisliti samo zločinački,
spletkarski um. A Pećnikar je, znate, k nama došao od gospode Pavelić.
Dido je, inače, bio dječački zaljubljen u svoju majku. Kad je ona 31.
kolovoza 1941. umrla u Petrinji, tamo je bila Didina sestra Marija,
udata Pothoff. Dido je bio u Zagrebu. Dobro se sjećam kako je na vijest
o majčinoj smrti prozborio: "Sva sreća da je Becika (tj. Marija)
bila tamo, jer bi se inače sumnjalo da ju je tko ubio!" Sjećam se
da ga je u Petrinju pratio Singer.
Što
se, pak, tiče tvrdnje stavljene u vojskovođina usta, dovoljno je reći
da su odnosi oca i sina uvijek bili više nego dobri. I dok su bili na
vlasti, i kasnije, kad su otišli u progonstvo. PITANJE:
Do Didine je smjene došlo u rujnu 1942. Ipak niste odmah otišli u
emigraciju?
Zašto ste se uobće odlučili na taj korak? Dido
je bio protivan odlazku u inozemstvo. On je bio dovoljno dugo u
emigraciji, pa je znao kako je gorak emigrantski kruh. Nu, mi smo
mjesecima strepili za goli život. Svaku su noć mogli doći Luburićevi
ljudi, pokucati na vrata i smaknuti nas. Zbog toga smo se odlučili na
odlazak u Slovačku. Ipak, mjesecima nismo mogli dobiti njemačku
prolaznu vizu. Pavelić je htio Didu imati kao taoca. Vjerojatno ga je
kanio smaknuti. Onda je vojskovođa zatražio audijenciju kod
Poglavnika. Lupnuo je šakom o stol i rekao Paveliću: "Ja znam, da
si ti naložio njemačkom poslaniku Kascheu da Didi i njegovoj obitelji
ne da vizum. Ali, dok Dido ne dobije vizum, ne ćeš se ni mene
osloboditi!" Malo nakon toga, konačno smo dobili vizu i u veljači
1943. odputovali u Slovačku. PITANJE:
Dido se prije odiazka ipak još jednom sreo s dr. Pavelićem? Prije
polazka u Slovačku, Dido je zatražio audijenciju. Pavelić ga je
primio. Bili su nazočni još i Lisak, Herenčić, Moškov i Servatzy.
Pred njima je Dido Paveliću kazao sve što je imao kazati. Obtužio ga
je za popuštanje Talijanima i Nijemcima i nagovijestio da će NDH
propasti. Dodao je još i sljedeće: "Vi ste rekli da sam ja krivac
za sve. Sad mene više nema na vlasti, a imate partizane u
Maksimiru!" Pavelić je odgovorio: "Meni nisu opasni šumski,
nego politički partizani." "Vidjet ćemo" – nastavio
je Dido – "tko će ovdje sjediti za tri godine, Vi ili
Tito!" Svi su se nazočni složili s Pavelićevom opazkom da je
Dido lud. A pokazalo se da je, na žalost, bio u pravu. PITANJE:
Kad je sišao s vlasti, Dido je imao vremena i za razmišljanje o prošlosti.
Vjerojatno je dio svojih sjećanja i Vama pripovijedao. Što je pričao
o atentatu
na
Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu? S obzirom da o tom
atentatu postoji množtvo hipoteza, zanimljivo je čuti svjedočenja
onoga, koji je odigrao najveću ulogu u njegovoj organizaciji. Dido
mi je često puta pričao o atentatu. Poznato je, da je on organizirao
čitav podhvat i da je to učinio izvrstno. lako je tada imao svega 24
godine, Dido je tečno i praktično bez naglaska govorio pet jezika, a
bio je sjajan organizator. Nema nikakve dvojbe da je atentat na
Aleksandra Karađorđevića u političkom smislu čisto hrvatska stvar,
dok je u organizacijskom pogledu on djelom hrvatskomakedonske suradnje.
Nikakva Italija, Njemačka, Sovjetski Savez, masonerija i ne znam tko
sve ne, nije imao prste u atentatu u Marseilleu! Valja, međutim,
naglasiti da se preuveličava Pavelićeva uloga. On se zapravo uplašio
i pokolebao u posljednji trenutak, pa je Dido sam
odlučio
stvar izvesti do kraja. PITANJE:
Svojedobno mi je jedan predratni emigrant izjavio da je u kraljevoj
gardi bio i jedan vojnik s položenom ustaškom prisegom. Taj da je
putovao s Aleksandrom i da je, štoviše, znao za pripreme atentata, ali
da je imao nalog ništa ne poduzimati na brodu? O
tomu mi ništa nije poznato, lako je često pričao o atentatu, Dido to
nije nikada spomenuo, pa ne vjerujem u vjerodostojnost takve tvrdnje. PITANJE:
Ima pisaca, koji iz navodno spornog identiteta "lijepe
plavojke" konstruiraju priče o tomu, da je iza atentata zapravo
stajala Hitlerova Njemačka. Je li Dido kad spominjao "lijepu
plavojku"? Jest.
Nikad, međutim, na način, iz kojega bi se moglo dvojiti o njezinu
identitetu. Riječ je o Stani Godini. PITANJE:
U jednomu je senzacionalističkom tjedniku, koji se u međuvremenu
ugasio, prije nekoliko mjeseci jedan jugoslavenski publicist uztvrdio,
kako je odmah nakon što je prva hrvatska vlada položila prisegu, odlučeno
da se uzpostave dodiri s Komunističkom partijom. Ključnu ulogu u
privoljavanju komunista na suradnju s NDH, a time i na stvaranje
predpostavki za priznanje NDH od strane SSSR–a, da su imali Mladen
Lorković i Dido Kvaternik. Kao dokaz toj tvrdnji, objavljen je faksimil
stranice Didina dnevnika. Je li Vaš pokojni muž vodio dnevnik? Ne.
Dnevnik nije vodio, o tomu nema dvojbe. Moguće je, da je riječ o
njegovim radnim zabilježkama, ali o tomu ne znam ništa. Voljela bih
vidjeti taj faksimil, kako bih uzporedila rukopis. (Riječ je o tekstu
objavljenu prije nekoliko mjeseci u tjedniku "STEkskluziv".
Istovjetni je faksimil objavljen u "Globusu", početkom lipnja
1997., u povodu smrti Josipa Kopiniča. Preslik teksta uručili smo
gospođi Kvaternik, koja je izjavila da ni u kojem slučaju ne može
biti riječi o dnevniku Dide Kvaternika. Zahvaljujući
tjednom ritmu izlaženja, u objavljivanju ovoga dragocjenog svjedočanstva,
preduhitrio nas je "Hrvatski obzor", br. 114/111 od 14. lipnja
1997. (Op.ured.) PITANJE:
Dok ste živjeli u Slovačkoj, Dido se nije posve povukao iz političkog
života? Nakon
kraćeg boravka u Bratislavi, Dido, ja, mali Slavko i moja majka,
preselili smo u Slijač, mjesto u srednjoj Slovačkoj, gdje nam je slovačka
vlada dala stan na uporabu. Dido je s pozornošću pratio vijesti iz
domovine, a često je odlazio hrvatskom poslaniku u Bratislavi, Blažu
Lorkoviću. Nije propuštao dolazak kojega višega hrvatskog dužnostnika
u Bratislavu, pa se tako sretao s dr. Stijepom Perićem,ranije
poslanikom u Rimu, a kasnije ministrom vanjskih poslova i potom
poslanikom u Rumunjskoj,
s bivšim ministrom pravosuđa, dr. Milovanom Žanićem i drugima.
Kasnije se u Beču Dido sreo i s Vančom Mihailovim, s kojim smo
prijateljevali u Zagrebu. PITANJE:
Kako je Mihailov, za vrijeme boravka u Zagrebu, prosuđivao Pavelićevu
politiku? S kim se najviše družio od hrvatskih dužnostnika? Vančo
je Mihailov tijekom rata dulje vrijeme boravio u Zagrebu. Viđao se i s
Poglavnikom, ali između njih nije bilo prisnoga prijateljstva, dok se
odnos između njega i Dide dade nazvati prijateljstvom.
Često nas
je posjećivao sa suprugom, a i mi smo k njemu odlazili. Mihailov
je bio vrlo kritičan prema Pavelićevoj politici, a u sporu između
Pavelića i Dide, on je bio skloniji Didi. I on je, naime, dijelio mišljenje
kako Pavelić previše popušta Talijanima i Nijemcima. PITANJE:
Kako ste uobće preživljavali u Slovačkoj? Je li Dido dobivao kakvu
novčanu pomoć iz Hrvatske? Novčanu
pomoć nismo primali. Kad je smijenjen, Dido je dobio nekoliko plaća, u
skladu s tadašnjim propisima. To se, dakako, brzo potrošilo, tim prije
što nam Slovaci, osim stana, nisu davali kakvu drugu podporu. Stoga se
Dido jednom potužio dr. Periću, koji je došao u toplice u Pieštanyma,
nadomak Bratislave, te Didi uzajmio nešto novca. Vrativši se u Zagreb,
dr. Perić je otišao Paveliću. Uskoro smo dobili pet tisuća švicarskih
franaka, a tada je to bilo dosta novca. To je sve što smo dobili od
hrvatskih vlasti, a živjeli smo prilično skromno. Godine 1944., 26.
kolovoza, rodio nam se drugi sin, Davor. On je danas kardiolog u
Bostonu. PITANJE:
Dido je kasnije uztvrdio kako je znao za pripreme t. zv. slučaja
LorkovićVokić? Je li on vjerovao u to da bi Saveznici prihvatili NDH s
drugom vladom? On
je u to bio uvjeren. Saveznici su imali računa prihvatiti neovisnu
hrvatsku državu, samo ako bi ona prešla na njihovu stranu. U tom bi
slučaju oni odustali od zagovaranja obnove Jugoslavije, odbacili bi
Titove partizane, pa čak i jugoslavensku izbjegličku vladu. Dido je
znao da se priprema prelazak na stranu Saveznika, ali kad je doznao,
kako Lorković i Vokić kuju taj plan u suvezu s Pavelićem, otišao je
Blažu Lorkoviću, Mladenovu bratu, te mu priobćio da prvim zrakoplovom
odleti u Hrvatsku i odvrati Mladena od tog
pokušaja.
Nastavi li kombinirati s Pavelićem, rekao je Dido, Mladen će ostati
bez glave. Tako se, na žalost, i dogodilo. PITANJE:
Iz Slovačke ste se kasnije pred Crvenom armijom povukli u Austriju? Došli
smo najprije u Semmering, gdje se od prije nalazio vojskovođa. Tamo je
došla i gospoda Pavelić. Zanimljivo je, da se u njezinoj pratnji
nalazila supruga liječnika dr. Mile Budaka, Pavelićeva osobnog liječnika.
To, dakako, nije dr.
Mile
Budak, odvjetnik, književnik, ministar i doglavnik, čija je žena Ivka
ranije umrla. Dakle, žena liječnika Budaka dopratila je gospođu Maru
Pavelić, a potom se vratila u Zagreb. Tamo je sa svojim mužem dočekala
partizane. Ništa im se nije dogodilo, što znači da su od prije bili
povezani sa
šumom. Eto, i to govori o Poglavniku: odbacio je Didu, Singera i mnoge
druge, a uza se je trpio partizanske agente. Kako su Rusi nadirali, tako
smo se povlačili. Iz
Semmeringa
smo se povukli u Bad Gastein kod Salzburga, mjesto gdje su se sklonili
mnogi uglednici. S obzirom da je Dido bio previše poznat, kad je taj
dio Austrije zauzela američka vojska, krivotvorenim se dokumentima
zaputio u Innsbruck. Ja sam s majkom i dvoje djece ostala u Bad
Gasteinu, gdje sam se svakodnevno morala javljati američkim
okupacijskim vlastima. Godinu dana nisam znala gdje mi je muž. Dok su
ga savezničke vlasti, u dosluhu s jugoslavenskim partizanima, posvuda
tražile, Dido se, uz pomoć franjevaca iz Innsbrucka, prebacio u
Bolzano. Tamo se pokušavao skloniti. Uskoro je bilo proštenje prigodom
blagdana Majke Božje Weisensteinske. Dido se išao pomoliti Bogu. Među
brojnim je hodočasnicima pogledom tražio nekoga tko bi mu mogao pomoći.
Pogled mu je pao na jednog "škiljavca", koji mu se činio
dobroćudnim. Obratio mu se, kazavši da je Nijemac i da moli pomoć.
Ovaj ga je odveo k svojoj obitelji. Bili su to južnotirolski Nijemci.
Preko njih mi je Dido poslao poruku da dođem k njemu, ali sam odbila
odmah poslušati njegov zahtjev, jer sam znala da sam pod pazkom. Čekala
sam prikladan trenutak. On je došao u Velikom tjednu iduće godine.
Obitelj vojskovodinih prijatelja odvela je moju mamu i Davora k sebi u
Zellam-See, a ja sam se s malim Slavkom zaputila u pretrpanom
posljednjem vlaku, u ponoć. Moji su me čekali u Zellam-Seeu. Dodali su
mi Davora kroz prozor, a majka se uspjela ukrcati na vlak. Tako smo došli
do franjevaca u Innsbrucku, a onda smo, uz pomoć plaćenih vodiča,
odmah nakon Uzkrsa, prešli preko Alpa i došli u Bolzano. Djecu sam
ostavila s majkom i otišla u Rim, gdje je Dido već ranije otišao. PITANJE:
Vojskovođa Slavko Kvaternik je izručen, a Vi ste započeli s
pripremama za odlazak preko oceana? Još
dok smo bili u Bad Gasteinu, Dido je nagovarao svog oca da s njim krene
u Italiju. Vojskovođa je to odbio, rekavši da on nije ništa kriv, da
nije nikomu zla učinio i da nema razloga bježati. "Tata dragi,
zar ti misliš da će ovi pitati o krivici?!?", bio je uporan Dido.
Nu, uzalud. Vojskovođa je odlučio ostati. Kojom srećom da nije. Bačen
je u logor i izručen partizanima. Ni za grob mu se ne zna. Mi smo se,
rekoh, nakon svih putovanja, našli u Italiji. Uz pomoć mnogopoštovanoga
o. Dominika Mandića, Dido je, kao i toliki drugi Hrvati,
dobio
krivotvorene dokumente na ime "Mario Righi". Uskoro mu je pošlo
za rukom otići u Argentinu. Mnogopoštvani o. Mandić je, naime, molio
Evitu Peron, koja se nalazila u Rimu, da omogući Hrvatima, koji su se
sklanjali od jugoslavenskih komunističkih progonitelja, smještaj u
Argentini. Ona je prihvatila i tako su mnogi naši sunarodnjaci spasili
glavu. Ja sam s majkom i djecom došla u Argentinu nekoliko mjeseci iza
Dide. Opreza radi, živjeli smo odvojeno. Dido se odmah, uz pomoć
jednoga celjskog Nijemca, kojega je poznavao zahvaljujući tomu što je
obitelj Kvaternik imala imanje u Celju, zaposlio kod jednoga njemačkog
industrijalca. Mi smo stanovali u ulici Monte, u kući, koju su naši
franjevci kupili za smještaj hrvatskih useljenika u Argentinu. Uskoro
se Dido osamostalio, otvorivši s jednim Slovencem mali pogon za
proizvodnju traktorskih prikolica. PITANJE:
Međutim,1962. se dogodila tragedija u kojoj su poginuli Vaš suprug i
Vaša kći Olga. Događaj se najčešće naziva "neobičnom i
nerazjašnjenom" automobilskom nesrećom? U
Argentini smo živjeli prilično povučeno. Dobar dio našeg izseljeničtva
nije nas prihvaćao zbog Didinih kritičnih ocjena dr. Pavelića i
njegove politike. Naše najmlađe dijete, kći Olga, rodila se 2.
travnja 1951. Bila je neobično lijepa i inteligentna. Nu, kako je težko
podnosila vlagu i vrućinu Buenos Airesa, često bismo vikendom išli u
brda. Dido je u tu svrhu podigao zajam i kupio neki terenski automobil.
Zvao se "Estianciera" i bio je poznat kao loš auto. Bila sam
zbog toga ljuta na nj, a novaca za bolji auto nismo imali. I tako, put
na ljetovanje u Cordovu pretvorio se u tragediju. Tijekom vožnje, volan
je izpao iz osovine. Čitava je obitelj bila u automobilu, a Dido i naša
mala Olga ostali su na mjestu mrtvi. I ja sam često pomišljala da se
radilo o atentatu, poduzetom ili iz političkih ili iz poslovnih
razloga. Ipak, najsklonija sam pomisli da je riječ o nesretnu slučaju.
Taj je tip automobila bio nevjerojatno loš... PITANJE:
Spor između Dide Kvaternika i Ante Pavelića zaoštrio se
objavljivanjem Didinih članaka u "Hrvatskoj reviji", u kojima
se on žestoko obračunava s dr. Pavelićem i njegovom politikom, obtužujući
ga da je još ranije, u emigraciji, sklopio sporazum o prepuštanju
dijela Dalmacije Italiji. Didi se predbacuje tendencioznost, budući da
do danas nije objavljen dokument, iz kojega bi proizlazila kakva
predhodna Pavelićeva obveza prema Mussoliniju? Dido
je još u Slovačkoj napisao manju razpravu o Rimskim ugovorima, ali se
ona izgubila. Niz njegovih članaka u "Hrvatskoj reviji"
izazvao je buru. Pavelićevi branitelji mogu tvrditi što ih je volja.
Međutim, po plodovima njihovim prepoznajemo prave i lažne proroke.
Tragičan poraz NDH potvrđuje da je Pavelić vodio promašenu politiku.
I bez obzira na dokumente, previše je popuštao Talijanima, kasnije i
Nijemcima. Za takvu politiku nema opravdanja. PITANJE:
Ti su članci 1995. objavljeni i u domovini, skupljeni u knjigu. Knjiga
je doživjela veliki publicitet, a izvadci iz nje preneseni su u
nekoliko dnevnih novina. Didini protunožci tvrde da joj je dan velik
publicitet samo zbog toga, što je i danas u modi kritizirati dr. Pavelića
i NDH? Ne
vjerujem da će se naći itko, koji će uztvrditi da je Dido pisao loše.
I oni, koji ga nikako nisu mogli smisliti, priznavali su mu
inteligenciju, naobrazbu, te veliki publicistički i polemički dar.
Knjiga je tiskana u dvije tisuće primjeraka i svi su razprodani. Veliki
publicitet nije dobila zbog tobožnje tendencioznosti, nego zbog toga što
mnoge osobe prikazuje u drugačijem svjetlu, što se, nakon toliko
nekritičnih hvala u prilog dr. Paveliću, prvi put čuje i drugo, posve
različito zvono. Duboko vjerujem da su prosudbe moga pokojnog supruga
pravilne, a vrijeme i povijest će to, uostalom, i potvrditi. PITANJE:
Kad smo već kod knjige, spomenimo i to, da njezinu priređivaču,
poznatom hrvatskom povjestniku dr. Jeri Jarebu, predbacuju kako je
knjigu priredio neobjektivno i protivno dobrim znanstvenim običajima. Kako
to mislite? PITANJE:
Pa, eto, tvrdi se da je u knjigu uvrstio jednu prilično beznačajnu
repliku bivšega Mačekova tajnika, dr. Branka Pešelja, a propustio
makar u podrubnoj bilježci priobćiti čitatelju, kako je na Didine članke
vrlo oštro i negatorski odgovorio niz pisaca u emigraciji, medu kojima
su Marko Sinovčić, dr. Vjekoslav Vrančić i drugi? A
tko to spori da je dr. Jareb vrstan povjestnik? Zar je knjiga
neobjektivno priređena samo zato što se unutra ne spominju Sinovčićevi
i Vrančićevi tekstovi? Što njih dvojica znaju? Što oni uobće mogu
znati o događajima u kojima nisu sudjelovali? Moj
je Dido bio sudionikom tih događaja i nitko, osim samog dr. Pavelića,
o njima ne može pouzdanije svjedočiti! Pavelić je umro, ne rekavši
zapravo ni riječi. Zar i to dovoljno ne govori? PITANJE:
Kad smo već kod knjiga i uspomena, u Hrvatskoj je upravo tiskana knjiga
navodnih uspomena vojskovođe Slavka Kvaternika. Jeste li ju čitali? Ne.
Nisam još vidjela tu knjigu, pa o njoj ne mogu govoriti. Jedino što
mogu reći jest to, da vojskovođa nije pisao memoare. A ako se, pak,
radi o onomu što je pisao ili morao pisati u jugoslavenskoj komunističkoj
tamnici, onda se to ne može nazvati memoarima. Sa samokresom uperenim u
sljepoočnicu, čovjek ne piše ono što misli i osjeća, ne piše
vlastite uspomene. Nu, rekoh, ne znam o čemu se radi. PITANJE:
Recite nam na kraju, gospodo Kvaternik, kako ste se odlučili na
povratak u domovinu? Hoće li se možda vratiti i Vaši sinovi? Što je
s imovinom obitelji Kvaternik? |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|
