Razgovori

Dr. IVO KORSKY: ŽIVOTNOST HRVATSKOG NACIONALIZMA

Razgovarao: Tomislav JONJIĆ

Dr. Ivo Korsky, iztaknuti hrvatski politički pisac i političar, dugogodišnji prvak Hrvatske republikanske zajednice i urednik časopisa "Republika Hrvatska", u razgovoru za "Politički zatvorenik" razčlanjuje niz tema, koje, iako bi zapravo trebale pripadati povijesti i povjestničarima, još uvijek i na političkoj razini tište hrvatski narod i hrvatsku državu. Razčlambu događaja u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina ovom prigodom ostavljamo za drugu zgodu.

Prof. Ivo Korsky

PITANJE: Vi ste, doktore Korsky, u hrvatsku politiku ušli kao sveučilištarac, sredinom tridesetih godina ovog stoljeća. Jesu li krive naše današnje predočbe da je tadašnja mladež bila politiziranija ili, ako hoćete, revolucionarnija? Koja su se europska duhovna kretanja tog doba najsnažnije reflektirala na duhovno stasanje hrvatskih intelektualaca?

Ušao sam u hrvatski politički život 1935. godine, čim sam došao na Sveučilište. Stvarno je taj politički život bio veoma bogat i u njemu su se odražavala tadašnja europska idejna zbivanja istodobno sa specifičnim hrvatskim pitanjima. Nakon izbora od 5. svibnja 1935., sveučilištna mladež u Zagrebu mogla je slobodnije djelovati nego za sedmogodišnje kraljevske diktature. U to je doba, osim toga, kriza demokratskog političkog sustava u Europi pružila priliku do tada politički izoliranom Sovjetskom Savezu da postane važan čimbenik preko mjesnih komunističkih stranaka, koje su uspjele izaći iz političke izolacije stvaranjem Pučke fronte, koju su izgradile sa socijalistima i dijelom građanske ljevice i u kojoj su komunisti bili kostur, kvasac i udarne jedinice.

Nasuprot toj povezanoj ljevici stajali su veoma raznovrstni, nejedinstveni nekomunistički pokreti, koji su se razvijali često zasjenjeni fašizmom i nacionalsocijalizmom, nu, uglavnom neovisni o tim dvama imperijalističkim pokretima. Ovu idejno i politički nepovezanu desnicu ponešto je zbližio španjolski građanski rat, koji je polarizirao Europu.

Ovaj sukob između sučeljnih ideoložkih i političkih blokova u Europi odražavao se i u hrvatskoj mladeži u kojoj se je, osim toga, kao posljedica jugoslavenske diktature, razvio jak nacionalizam kao afirmacija hrvatske narodne posebnosti. Taj nacionalni odpor bio je veoma razprostranjen i u katoličkim sveučilišnim krugovima, koji su dali znatan idejni doprinos novom hrvatskom odporu. Zbog toga se je hrvatski antikomunizam bitno razlikovao od fašizma, a još više od nacionalsocijalizma, ali i od većine europskih desnih pokreta, koji su bili državni niše nego narodni, pa nisu odobravali cijepanje jedne postojeće države. U hrvatskoj sveučilištnoj mladeži borba za hrvatsku narodnu afirmaciju bila je jača od svih ideoložkih opredjeljivanja.  

Sve u svemu, tadašnji politički život na zagrebačkom sveučilištu bio je veoma živ, s jakim borbenim pa i revolucionarnim natruhama, jednako u redovima hrvatske narodne oporbe protiv Jugoslavije kao i u marksističkim skupinama. Samo su tada već malobrojni Jugoslaveni bili "umjereni", tj. većinom kruhoborci i karijeristi.

PITANJE: Hrvatske se nacionaliste obtužuje da su bili simpatizeri ili čak plaćenici desnih totalitarnih režima, iako se unatoč krize demokracije i kraha Družtva naroda tridesetih godina ovog stoljeća, među Hrvatima nije pojavila spomena vrijedna skupina, koja bi oponašala fašistički ili nacistički pokret. Zbog čega hrvatski separatisti nisu tražili oslonac u demokratskim zapadnim zemljama, odnosno je li njihovo upiranje pogleda u Italiju i, kasnije, Njemačku, bilo uvjetovano ideoložkim ili kakvim drugim razlozima? I, povrh toga, kako se uobće nad hrvatskim narodom uoči drugoga svjetskog rata prelamao jasan svjetski ideoložki sukob? Premda je ponekad dolazilo do auktoritativnih pojava među hrvatskim nacionalistima, totalitarizma uglavnom nije bilo radi različitih idejnih strujanja, koje je u jedan široki pokret povezivala borba za oslobođenje Hrvatske. Tako su i nadalje ostale žive struje, koje su svoj korijen vukle iz pravaške, starčevićanske tradicije, neke od njih ideoložki više liberalne, a druge više katoličkoga smjera, uz one kojima je temelj bio u Radićevoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, te one, koje su ušle u javni život u Hrvatskoj mladici, omladinskom krilu Trumbićeve Hrvatske federalističke seljačke stranke. Stoga se u razdoblju između 1935. i 1941. među hrvatskim sveučilištarcima nacionalne orijentacije ne može govoriti o nekom političkom ili idejnom totalitarizmu. Oslon na sile Osi bio je taktičke prirode, nuždan u borbi za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, koju su čuvale i pomagale europske sile dobitnice u prvom svjetskom ratu u svom sučeljivanju sa zemljama nezadovoljnim versajskim poredkom.

Ideoložki utjecaj Njemačke i Italije na hrvatsku mladež desne orijentacije bio je daleko slabiji od ideoložkog utjecaja Sovjetskog Saveza na lijevo orijentirane zagrebačke sveučilištarce. Zadojena idealom marksističkog internacionalizma, ljevica je bila sklona velikim državnim tvorevinama, što ju je odvajalo od hrvatskih nacionalista, kojima je glavni cilj bio odvajanje od Jugoslavije i stvaranje neovisne Hrvatske.  

Među hrvatskim intelektualcima nacionalističke orijentacije bilo je više simpatije za francuzka idejna i kulturna dostignuća nego li za njemačke i talijanske idejne pokrete, pa i onda kad je hrvatsko oslobođenje zahtijevalo politički oslon na tadašnje sile Osi. Sjećam se da sam jedanput, kad je već bio izbio drugi svjetski rat, donio suradnju u uredničtvo tjednika Hrvatski narod. Radilo se o jednoj političkoj razčlambi, što je spadalo u političku rubriku, koju je uređivao prof. Ivan Oršanić. Kako ga nije bilo u uredničtvu, primio me je glavni urednik dr. Mile Budak. U razgovoru sam mu spomenuo da nemam nikakvih simpatija za Njemačku i da bih volio da se Francuzka uspije obraniti od njemačke vojničke snage. Na to mi je dr. Budak odvratio da ni on ne simpatizira s Njemačkom (o Italiji se nikada nije ni govorilo radi poznatih talijanskih zahtjeva na hrvatske krajeve), ali da mi u prvom redu moramo misliti na hrvatsko oslobođenje do kojega, u onom času, može doći samo oslonom na sile Osi. Razgovor smo vodili 1940. godine.

PITANJE: Danas se stječe dojam da je između Mačekovih i Pavelićevih pristaša vladala oštra podijeljenost. Koji su, po Vašem sudu, korijeni tog spora i kako se on odražavao na unutarnju polarizaciju? Kako se u tome držala posebno katolička mladež, a kako crkvena hijerarhija?

Već u razdoblju jedinstvenog nastupa hrvatskih sveučilištaraca za vrijeme šestosiječanjske diktature, počele su se javljati razlike među sveučilištarcima. Jednima je bio važniji proces demokratizacije i zadobivanje građanskih sloboda, pa i zanimanje za socijalna pitanja. Drugi su došli do spoznaje da unutar Jugoslavije Hrvatska ne može biti slobodna i da bez neovisne Hrvatske nema ni građanskih prava, ni demokratizacije, pa ni socijalnih rješenja, te su se stoga odlučno opredijelili za odvajanje od Jugoslavije. Dakle, nije se radilo ni o osobnom ni stranačkom sukobu, nego o različitim pogledima na glavni politički cilj i na put do njega. Tek kad je Sporazumom 1939. osnovana Banovina Hrvatska, što je značilo da je prevladala reformistička linija, došlo je do oštrijeg razdvajanja. Imajući vlast, pa makar dosta ograničenu, Hrvatska seljačka stranka djelomično je preuzela ulogu kočnice protu sve jačemu pokretu za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije, dok su hrvatski nacionalisti osjećali da im je banovinska vlast nesklona. Ipak, bio je to u biti obiteljski spor te se neslaganja između ova dva pogleda na hrvatsku stvarnost nisu pretvarala u neprijateljstvo, unatoč oštrih neslaganja i sukoba.

Znatan dio katoličke mladeži sudjelovao je u političkoj (a kasnije i u vojničkoj) borbi za hrvatsku državu, dok je hijerarhija bila čimbenik umjerenosti i smirivanja. Bio sam premlad da bih bio nazočan razgovorima vrhovnih osoba Crkve u Hrvata, a još manje da bih u njima sudjelovao. Ne želim stoga sada, preko pola stoljeća kasnije, donositi mišljenja, poglede i sudove do kojih sam došao tijekom godina čitajući knjige i razprave o onom razdoblju. Tada, kao sveučilištarac, a kasnije mlad pravnik, odnosno pripadnik hrvatskih oružanih snaga za vrijeme rata, osjećao sam da je Crkva kao ustanova uvijek zauzimala umjerene stavove. Ne tajim da mi je nekada smetala ta umjerenost, jer u pitanju hrvatske državne neovisnosti nisam prihvaćao nikakve kompromise. Shvatio sam, međutim, da Crkva vrši svoju prirodnu dužnost kad je osuđivala nasilje, bez obzira s koje je strane dolazilo. Kao mladom čovjeku, sudioniku u toj borbi, nije mi bilo drago prihvaćati da bi strana, na kojoj sam se nalazio, zaslužila takav prigovor (u čemu sam bio normalan kao svi mladi ljudi, koji u ratu nose vojničku odoru).  

Ostaje pak činjenica da je pod vodstvom tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca Crkva poštivala odluku naroda da stvori i brani svoju državu, ali nije poticala taj proces niti je prihvaćala pogrješke ili nepravde do kojih je nuždno dolazilo u tako složenim prilikama kao što su bile ratne godine od 1941. do 1945.

PITANJE: Uzpostava Banovine Hrvatske i danas se povremeno naziva uspjehom Mačekove mirotvorne politike. Pritom se iz vida izpuštaju vanjskopolitičke okolnosti, koje su dovele do uzpostave Banovine, kao i svrha njezine uzpostave. lako je Banovina, kao činjenica, imala i nekih pozitivnih posljedica, brojne su nevolje nastale baš zbog njezina postanka?

Kao svako kompromisno rješenje, Sporazum CvetkovićMaček samo je ublažio, odnosno prikrio postojeće sukobe, ali nije odstranio razloge zbog kojih je došlo do njih, jer nije bio ni zamišljen kao konačno rješenje. Srbi su upotrijebili Sporazum kao sredstvo da odgode krizu u hrvatsko-srbskim odnosima radi njemačko-talijanskog pritiska na Jugoslaviju i prilično su javno govorili da će ga opozvati čim prođe opasnost. Da su tada Srbi doista željeli reformirati Jugoslaviju i ukinuti u njoj srbsku hegemoniju, ne bi se stvorilo takvo neodređeno ustavno rješenje, nego bi došlo do dogovora o stvaranju federacije ili konfederacije u okviru Jugoslavije.

Dok srbsko vodstvo nije ni pomišljalo na konačno rješavanje hrvatskog pitanja, dr. Maček se trudio samo da spriječi proširenje rata na Jugoslaviju, bojeći se stradanja kojemu bi narod bio izvrgnut, ali bez pomisli na dalekosežne posljedice takvog privremenog sporazumijevanja. Najtrajniju štetu nanio je Sporazum stvaranjem nepovjerenja kod bosansko-hercegovačkih muslimana, koji su doživjeli da ih službeno hrvatsko vodstvo uobće nije uzimalo u obzir kad je radilo na preuređenju Jugoslavije. Osim toga, banovinsko rješenje narušilo je načelo integriteta povijestnih zemalja, koje je uvijek bilo temelj hrvatske politike. Time je i hrvatsko područje izgubilo svoju određenost, a ne samo područje Bosne i Hercegovine, koje se je tom prilikom dijelilo, bez obzira na povijestna prava i izkustva.

Privremena autonomija hrvatskog etničkog područja nije mogla nadoknaditi stabilnost, koja se izgubila napuštanjem hrvatskih državnopravnih načela.

Premda je vremenski i tehnički bilo moguće, Hrvatska seljačka stranka nije novu Banovinu Hrvatsku učvrstila i dala joj legitimitet provedbom slobodnih izbora, nego je uvela jednostranački, auktoritativni sustav, što je dvije godine kasnije omogućilo da se takav sustav nastavi u novostvorenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jednostavnom promjenom vladajućega sloja.

Jedini koristan učinak banovinskog rješenja bilo je stvaranje autnonomne hrvatske uprave, što je 10. travnja 1941. omogućilo uredan prijenos vlasti i gladku organizaciju uprave u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ali povijestno gledano, Banovina je Hrvatska veoma loš presedan koji je uništio teritorijalnu stabilnost na hrvatskom povijestnom području i započeo niz teritorijalnih eksperimenata, koji još ni danas nisu prestali.

PITANJE: I sami ste proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekali kao uhićenik banovinskog režima. Čime objasniti represiju šubašićevsko-mačevsko-ga režima? Zašto je Maček odbio proglasiti NDH pod njemačkim okriljem? Jesu li pritom bili presudni ideoložki ili neki drugi razlozi?

Represija Šubašićeve vlade logična je posljedica jednostranačkog sustava koji je uveden Sporazumom u suprotnosti s hrvatskom saborskom tradicijom. Dr. Maček je imao samo jedan cilj: izbjeći ratu. Filozofski je to veoma plemenito, ali cijena, koju je platio, bila je previsoka, a učinak samo kratak predah. Uvjeren da će Njemačka izgubiti rat, u čemu je imao pravo, nije procijenio da Srbi, koji su za takvu politiku bili važniji čimbenik od Hrvata (budući da su imali u svojim rukama cijelu vojsku), nisu bili spremni na čekanje kao on. I tako se Mačekova realistička politika pokazala podpuno nerealnom, a hrvatski ekstremizam manje ekstreman kad je nakon beogradskog puča trebalo spašavati Hrvatsku da ne bi zajedno sa Srbijom došla pod otvorenu njemačku okupaciju. Ova bi u slučaju savezničke pobjede bila fatalna za Hrvatsku, jer bi Srbi kao izvršitelji beogradskog puča zatražili od Saveznika nagradu za svoju djelatnu vjernost, koju bi dobili, naravno, na račun pasivnih, mirotvornih Hrvata.

PITANJE: Nezavisna Država Hrvatska ipak je bila izrazito nedemokratskom državom...

Slobodarski sustav ne dolazi sam po sebi nakon niza diktatorskih i poludiktatorskih vladavina. Ni Hrvatska ne može biti izuzetak od toga pravila, koje je dobro formulirao Ivan Oršanić kad je 1954. napisao:

"Povijest ne pozna periode velikih sloboda iza perioda velikih diktatura, jer se iz velikih diktatura do velikih sloboda mora ići postepeno, a samo zato, što organizacija slobode nije mehanička stvar, nego rezultanta živih sila, izraženih i organiziranih u idejama slobode, dakle upravo onih komponenata, koje zločinačke diktature redovno uništavaju, ali uništiti ne mogu, jer pripadaju naravi života."

Ovo ne opravdava ni sabirne logore, ni zločine, ni rasno zakonodavstvo, ni progone protivnika, nego samo socioložki tumači zašto Nezavisna Država Hrvatska nije bila bolja u onom času, usred tri rata, koja su se istodobno vodila i ispreplitala na njezinu području, što Ivan Oršanić tumači 1966. riječima:

"Narod danas živi životom prošlih stoljeća i za buduća stoljeća u svim i po svim svojim djelima i nedjelima. Austrijski zločini, mađarski, turski, srpski i naravno naši vlastiti, sve je u nama kao prošlost i sadašnjost.