 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
Prof.
DOLORES BRACANOVIĆ: Svibanj
će mjesec u hrvatskom narodu trajno biti obilježen posebnim sjećanjem
na veliku našu tragediju, koja se dogodila u svibnju 1945. godine.
"Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici,
djeca i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo!
Ide zato, što je poslie osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju
je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji
je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi hrvatske državne
granice, narod koji je zahtievao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek
samo svoje, a nikada tuđe." Razgovarao:
Tomislav JONJIĆ PITANJE:
Kako je, gospođo Bracanović, došlo do Vašega političkog angažmana? Rođena
sam u Makarskoj, 1. travnja 1916. godine, u hrvatskoj i katoličkoj
obitelji. Moj je otac bio članom Družbe braće hrvatskoga zmaja. Rođen
je 1886., a umro je 1943. godine. Majka ga je nadživjela. Umrla je
1968. godine. U rodnomu sam mjestu završila pučku školu, a građansku
školu i gimnaziju pohađala sam u Dubrovniku, kamo je obitelj doselila
1928. godine. Osim obiteljskog odgoja, na moje je duhovno sazrijevanje
presudno utjecala organizacija "Domagoj". Pristupila sam joj s
12-13 godina u Dubrovniku, gdje su "domagojci" bili
utjecajniji od "križara", druge katoličke organizacije. I
inače su te dvije organizacije najsnažnije utjecale na odgoj hrvatske
mladeži toga doba. Nakon završene gimnazije, u Zagrebu sam na
Filozofskom fakultetu završila njemački i talijanski jezik. Prvo sam
namještenje dobila u Korčuli, a potom sam se zaposlila na dubrovačkoj
trgovačkoj akademiji.
Prof. Dolores Bracanović PITANJE:
Kakve su duhovne i političke prilike bile u Dubrovniku sredinom
tridesetih godina? lako
je bio dodijeljen Zetskoj banovini i izložen sustavnim pokušajima
posrbljivanja, Dubrovnik je disao izrazito hrvatski. Mala skupina tzv.
Srbakatolika, unatoč podpori, koju su joj pružale državne vlasti, PITANJE:
Jesu li dubrovački Hrvati održavali tješnje sveze s Hrvatima iz Boke?
Kako se u Dubrovniku gledalo na hrvatsku politiku koju je predvodio dr.
Maček? Bokelja
je u Dubrovniku bilo relativno malo, ali su svi bili izrazito nacionalno
svjesni. Hrvati su obćenito glasovali za Mačeka. Tako je činila i
moja obitelj. Moj je otac nakon izbora 1935. godine postao gradonačelnikom.
Zbog javnoga glasovanja za listu dr. Mačeka, smijenila ga je
Stojadinovićeva vlada nakon prosinačkih izbora 1938. godine. Nu, valja
imati na umu, da je već tamo negdje od 1935. došlo do raslojavanja.
Mladež je sve više naginjala hrvatskim nacionalistima i simpatizirala
s dr. Antom Pavelićem. Je li takvo raspoloženje jačalo i kod
starijih, ne mogu sa sigurnošću reći. Simpatizirati s dr. Pavelićem
bilo je opasno. Stariji su to možda tajili, što mladež – nesklona
zatomljivanju osjećaja – nije činila.
PITANJE:
Proglašenje Banovine Hrvatske ipak je bilo dočekano s obćim oduševljenjem? Tako
je. To je oduševljenje bilo i veće nego u ostalim hrvatskim krajevima,
jer je proglašenjem Banovine Hrvatske Dubrovnik konačno bio izuzet iz
Zetske banovine i pripojen ostalomu, najvećem dijelu Hrvatske. Taj je
čimbenik presudno utjecao i na to, da je kasnije nezadovoljstvo
hrvatskih nacionalista Mačekovom sporazumaškom i projugoslavenskom
politikom, u
Dubrovniku bilo manje izraženo, negoli drugdje. Nu, i u Dubrovniku je
Maček sve više gubio pristaše u korist dr. Pavelića. PITANJE:
Dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske sjećate se dobro? Bio
je to trenutak obćeg oduševljenja. Nije bilo Hrvata, koji tog dana
nije bio presretan. Na žalost, već par dana poslije, naša ja radost
pomućena, kad su u grad ušli Nijemci, a potom i Talijani. Talijani su
bili kivni na Nijemce, koji su došli par sati ranije, pa su inscenirali
"osvajanje Dubrovnika". U podpuno mirnom gradu postavili su
kamere i počeli puškarati, glumeći ljutu borbu. To je, već pri
prvomu susretu s talijanskim snagama, kod Hrvata izazvalo obću porugu.
Odmah su započela i hrvatsko-talijanska neprijateljstva, jer su
Talijani istoga trenutka počeli protežirati malobrojne Srbe, koje
zapravo nitko nije dirao. I kad su započele otvorene četničke pobune
protiv NDH, Talijani su otvoreno bili na njihovoj strani. PITANJE:
Uz to, došlo je i novo razočaranje podpisivanjem Rimskih ugovora. Sjećam
se kao da je bilo jučer. Obitelj je bila okupljena oko krugovalnog
aparata. Svi smo plakali, slušajući kako su u Rimu podpisani ugovori,
kojima je dio hrvatskog primorja pripao Italiji. To smo doživjeli kao
trganje vlastitoga živog mesa. Nu, bili smo svjesni da se radi o
diktatu, kojemu se Hrvatska ne može oduprijeti. Duboko smo se nadali da
će taj diktat biti privremen, pa nam nije padalo na pamet okrenuti leđa
državi. I kad je nesavršena i teritorijalno okrnjena, država je bila
naše jedino blago i jedini jamac našega nacionalnog obstanka.
Talijanski je, pak, diktat raniju nesklonost Hrvata Italiji pretvorio u
skoro otvoreno neprijateljstvo. Talijani su poticali potalijančenike,
dodjeljujući im dućane i preferirajući ih na svakomu koraku. Da nismo
bili vojnički neusporedivo slabiji, nitko ne bi mogao spriječiti
hrvatsko-talijanski oružani sukob. Čak ni Nijemci, koji su bili čvrsto
uz svoga velikog saveznika.
Dolores i Karmen Bracanović PITANJE:
To je zasigurno utjecalo i na hrvatski odnos prema fašističkoj
ideologiji? S
obzirom da je bio nositeljem talijanskog imperijalizma, fašizam nam je
postao posve oduran. Nu, nismo mogli otvoreno tako nastupati, iako je
protutalijansko, protufašističko razpoloženje bilo vidljivo na svakom
koraku. Uvrijeđeni su Talijani sve intenzivnije huškali Srbe na
hrvatsku državu i tako podpirivali krvave sukobe. Bila su to težka
vremena. I kad se obtužuje hrvatske državne vlasti, onda treba imati
na umu okolnosti u kojima se tada živjelo. Tvrdi se, da prihvaćanje
hrvatske države ujedno znači i odobravanje nasilja i zločina. To je
posve pogrješno. Ta, samo zločinac neće osuditi zločine! Uostalom,
komu je moglo biti više do mira i reda, negoli mladoj državi, koju sa
svih strana pritišću. Zapad je stalno bio za obnovu Jugoslavije. Rusi
također, samo uz
instalaciju
komunističkog režima. Mi smo bili osuđeni na suvezništvo s onima,
koji nam zapravo nisu željeli dobro. Oni su, pak, koristili sve
neprijatelje države, a nemojmo zaboraviti, da se i dobar dio zločina,
koji je počinjen "u ime NDH", nije dogodio po nalogu i
intencijama vlasti, nego predstavlja djela pojedinaca i skupina, koji su
u onim kaotičnim prilikama koristili prigodu za postupanje na vlastitu
ruku. Stoga je moguće i, po momu sudu, jedino dopustivo, oštro lučiti
potrebu uzpostave i obrane države, od zločina, koji su se dogodili na
njezinu području. PITANJE:
Jesu li te okolnosti već u prvim mjesecima utjecale na jačanje
partizanskog
pokreta u južnoj Hrvatskoj? Talijanska
je politika nedvojbeno stvorila predpostavke za nastanak partizanstva.
Nu, ljudi su se nerado odmetali u šumu, pa je partizanstvo tijekom
1942. u dubrovačkoj okolici bilo posve nevažno, ali je bitno ugrožavalo
poredak u BiH. Partizani su diverzijama i sabotažama nastojali stvoriti
što nesređenije prilike i maksimalno kompromitirati hrvatske državne
vlasti. Po tomu su bili posve nalik talijansko-četničkoj simbiozi.
Ujedinjavala ih je i zajednička mržnja na Hrvatsku. Talijani su sve činili
da se u tzv. drugoj zoni, razvojačenom pojasu, ne bi pojavila hrvatska
obrana, a bili su protivni i stvaranju hrvatske vojske uobće. PITANJE:
Je li ta strategija kompromitiranja hrvatskih vlasti dovela do kakve
nostalgije za dr. Mačekom? Ne.
Maček je imao svoju prigodu i nije ju iskoristio. Još prije uzpostave
NDH bilo je jasno kako on ne želi napustiti jugoslavenski okvir. Kako
to nije odgovaralo pravim težnjama hrvatskog naroda, on je ubrzano
gubio podporu. Što se HSS–a tiče, većina je pristaša stranke
iskreno prigrlila hrvatsku državu, pa čak i onda kad nije bila
zadovoljna nekim potezima režima.
PITANJE:
Vi ste uskoro postali dužnostnicom Ustaške mladeži? Godine
1942. postala sam stožernicom Ženske ustaške mladeži za Dubrovnik.
Jedne je prigode bio urečen sastanak dužnostnika u Zagrebu. Tamo me je
zapovjednica Ženske ustaške mladeži, Mira Vrljičak, pitala, bih li
se prihvatila njezine dužnosti, koju ona iz osobnih razloga više ne može
obnašati. Prihvatila sam, pa sam 6. siječnja 1943. postala
zapovjednicom Ženske ustaške mladeži. Zapovjedništvo je bilo smješteno
u Preradovićevoj ulici. Zapovjednikom Muške mladeži bio je Zdenko Blažeković,
dok je upravni zapovjednik sveukupne Mladeži bio prof. Ivan Oršanić,
kojega je kasnije, kad se Oršanić posvetio sindikalnom organiziranju,
zamijenio Felix Niedzielski. PITANJE:
Je li udjelba u Ustaškoj mladeži bila profesionalna? U čemu se
sastojala djelatnost organizacije? Većina
nas dužnostnika bili smo "dodijeljeni", tj. formalno smo zadržali
namještenja i beriva, koja smo imali prije udjelbe u Mladeži.
Djelatnost se sastojala u tjelovježbenom i odgojnom jačanju hrvatske
mladeži. Organizirali smo predavanja i tečajeve, nastojeći duhovno i
nacionalno osnažiti mlade naraštaje. PITANJE:
Pritom nije bilo moguće zaobići i aktualna događanja. S obzirom da se
ponekad tvrdilo, kako je riječ o "presliku" organizacije fašističke
odnosno Hitlerove mladeži, recite, kako je mladež odgajana glede fašističke,
nacionalsocijalističke odnosno boljševičke ideologije. Je li se išlo
i za kompromitiranjem mačekovštine, s obzirom na to, da su neki bliski
Mačekovi suradnici u to vrijeme bili u jugoslavenskoj izbjegličkoj
vladi? Mladež
smo odgajali u hrvatskomu i samo hrvatskomu nacionalnom duhu. Jačan je
nacionalni osjećaj i svijest o važ nosti neovisne države. O Mačeku
nije bilo govora, a još manje o Krnjeviću i družini.
o
tomu se na predavanjima nije govorilo, a poznato je da je Poglavnik u više
navrata i
javno pozvao protivnike režima, da se pritom ne bore protiv države. Što
se odnosa prema tada moćnim sukobljenim ideološkim pokretima tiče, mi
smo bili otvoreno i jasno protuboljševički orijentirani. Već sam
spomenula da smo i prema fašizmu osjećali neprijateljstvo, iako to do
pada Italije nismo mogli sasvim otvoreno govoriti. Uobće, valja reći
da je većina nas potjecala iz jasno katoličkih krugova, pa već zbog
svoga katoličkog odgoja nismo mogli simpatizirati ni s fašizmom ni s
nacionalsocijalizmom, koji su bilo izrazito protukatolički. To su bile
strane i hrvatskomu duhu posve tuđe ideologije, koje smo, na žalost,
morali trpjeti. PITANJE:
Ali, katolički osjećaj nije bio zapreka za suradnju s Hrvatima
islamske vjeroispovijedi? Absolutno.
Među nama nije bilo nikakve razlike. I u zapovjedništvu Ženske ustaške
mladeži izvrsno sam surađivala s jednom dužnostnicom, koja je bila
muslimanka. Svi smo mi bili prije svega Hrvati. Bilo je čak muslimana,
koji bi se ljutili na svako posebno izticanje Hrvata islamske vjeroispovijedi.
Njihovo je stanovište, da to uobće ne treba spominjati, baš kao što
se za nekoga ne spominje da je Hrvat katoličke vjeroispovijedi. Vjera
je stvar privatnog uvjerenja. Hrvatska mora biti na prvomu mjestu! Takvi
smo bili u NDH, takvi smo bili u emigraciji. I zato sam s velikim iznenađenjem
i razočaranjem doživjela kasnije stvaranje neke muslimanske nacije, a
još gore mi je bilo, kad je u Domovinskom ratu došlo do sukoba s
muslimanima... PITANJE:
Kao zapovjednica Ženske ustaške mladeži, upoznali ste državnog
poglavara i mnoge istaknute dužnostnike? Da.
Gospođa Mira Vrljičak me predvela Poglavniku, koji je na me ostavio
izvrstan dojam. Bio je jednostavan i duhovit čovjek, neobično blizak
narodu. Imao je inače rijedku sposobnost da toplo razgovara i s težacima
i s intelektualcima. Upoznala sam i niz drugih visokih duž nostnika,
ali s njima nisam imala češće dodire. Najčešće sam komunicirala s
divnim prof. Oršanićem, postrojnikom dr. Sušićem i posebno s nenadmašnim,
idealnim borcem za hrvatsku stvar, magistrom Božom Kavranom. PITANJE:
S obzirom na udjelbu, vjerojatno ste se susretali i sa zapovjednikom
Sveučilišnog stožera, Milivojem Karamarkom. Spomen njegova imena
otvara odmah i razpravu o "slučaju Lorković – Vokić". Je
li Vam o tomu što poznato? Karamarka
sam, dakako, poznavala. Nu, o slučaju ministara Lorkovića i Vokića ne
znam ništa iz prve ruke. S obzirom da sam o tomu naknadno puno čitala
i slušala, držim, da je razprava dr. Vjekoslava Vrančića najbliža
istini. Poznato je, da je Poglavnik znao za pripremanje pokušaja
prelazka na stranu zapadnih saveznika. Nu, ovi za to nisu imali
razumijevanja, a kako su Nijemci stvar odkrili, bio je prisiljen
pritvoriti glavne sudionike. Nemojmo zaboraviti da se to dogodilo kad su
njemačka kola krenula nizbrdo i malo nakon
pokušaja
atentata na Hitlera. Trebalo je skloniti sudionike pokušaja, da se na
njih, njihove obitelji, ali i na hrvatsku državu, ne obruši njemački
bijes. Nije bilo alternative. Uvjerena sam, da su Lorković, Vokić i
ostali izgubili život protivno izričitoj Poglavnikovoj volji. PITANJE:
I nakon rata sretali ste se i družili s dr. Pavelićem. Je li on ikad
pričao o tom slučaju? Je li bar dao naslutiti što o svemu misli? Ne.
Nikad o tomu preda mnom nije prozborio ni riječi, a koliko znam, ni
pred drugima. PITANJE:
Kako su započele pripreme za povlačenje iz Domovine? Je li Vam što,
bar iz naknadnih spoznaja, poznato o možebitnim planovima za ostajanje
u Domovini i obrane Zagreba? U
proljeće 1945., ne mogu posve precizno odrediti kad je to bilo,
zapovjedništvo je Ustaške mladeži dobilo nalog da se sve područne
organizacije izvijeste o tomu, da će se krenuti u povlačenje. Područne
su organizacije bile dužne o tomu izvijestiti i civilno pučanstvo,
koje je ionako bilo suočeno s brojnim partizanskim zlodjelima, te se
zbog toga povlačilo prema Zagrebu. Nemam neposrednih spoznaja o mogućim
planovima za obranu Zagreba, o kojima se često govorilo, ali mogu
potvrditi da se na prste mogu nabrojati oni, koji su takvo rješenje
zagovarali. Prvo, Zagreb i zagrebačka okolica već su bili prepuni
prognanika. Bilo je tu više stotina tisuća ljudi. Povećavale su se teškoće
s obskrbom, a ni oružja ni streljiva nije bilo dovoljno. Drugo, svima
nam je bilo jasno, da bi obrana Zagreba dovela do strahovitih stradanja
civilnog pučanstva i razaranja grada, a treće, nikomu nije padalo na
pamet, da bi se moglo dogoditi ono što će se dogoditi na Bleiburgu.
Tko je mogao i pomisliti, da će uljuđeni Angloamerikanci izručiti
komunističkim partizanima mnoštvo ratnih zarobljenika i civilnih
prognanika?!? Morate
znati, da je i sam Luburić nakon rata pisao, kako je Poglavnik pozvao
svoje generale i pitao ih, jesu li za to, da se obnovi Krbavska bitka.
Velika je većina bila protiv. Kakvu bi Hrvatska korist imala od nove
Krbavske bitke? Kakva bi bila korist za Hrvatsku, da je Poglavnik doživio
sudbinu Nikole Šubića Zrinjskog? Ta, zar nam je malo Zrinjskih? Čitava
je naša
povijest prepuna takvih tragičnih i posve nepotrebnih žrtava! Znam
da je bilo razprava o tomu na koju stranu krenuti. Prema Trstu se nije
moglo, jer su tamo već bili partizani. Ni sjever nije bio dobro rješenje.
Tamo su već bile sovjetske snage, a mjesecima su se širile priče o
nasiljima i okrutnosti kozačkih postrojbi. Ostalo je krenuti prema
zapadu.
Neposredni smo nalog za povlačenje dobili 6. svibnja 1945. Čim je
vijest proširena, i ja sam krenula prema Zapadnom kolodovoru, odakle je
kretao vlak prema Zapadu. Tu me pronašao Niedzielski i kazao mi, da za
mene ima jedno mjesto u svomu automobilu. Kreće se sutra ujutro, izpred
zgrade Sveučilišta. PITANJE:
Kako ste se našli u istoj skupini s dr. Pavelićem? Ujutro,
7. svibnja 1945. oko 10,00 sati, krenula sam s Niedzielskim. Naš se
automobil priključio nepreglednu množtvu, koje se kretalo prema
zapadu. Nije bilo panike. Vladao je red, kakav uobće može biti u
nepreglednoj koloni. Zaustavili smo se pred Novim Dvorima. Tu se koloni
pridružio Poglavnik. S njim su u automobilu bili sin mu Velimir, te
Erih Lisak i Ico Kirin. Poglavnikov se automobil također priključio
koloni. Uvečer smo došli do Krapinskih Toplica, gdje smo prenoćili.
Ujutro, 8. svibnja krenuli smo dalje, prema Rogaškoj Slatini. Nakon
nekog je vremena došla vijest, da prema nama nadiru kozačke čete.
Narod se uznemirio i kolona je krenula natrag, ali se ubrzo zaustavila.
Tada je Poglavnik izišao iz automobila i obratio se ljudima, koji su se
okupili oko njega. Kazao je, kako je očito da će Njemačka
kapitulirati. Budući da nam prijeti opasnost da nas Kozaci i partizani
uhvate u kliješta i tako onemoguće našu predaju Angloamerikancima, a
time i očekivani skori povratak u Domovinu, najbolje je da napustimo
cestu i krenemo kroz šumu. Veliki
je
broj ljudi prihvatio taj prijedlog i krenuo uzbrdo. S obzirom da nije
bilo puta, po logici su se stvari formirale skupine, koje su se razpršile. PITANJE:
Često se tvrdilo kako se dr. Pavelić odvojio od kolone sa svega
nekoliko ljudi. Prema kasnijem pripovijedanju generala Krena, dr. Pavelić
je već 6. svibnja oko 13,00 sati bio u Rogaškoj Slatini, te je, na
glas da su partizani u Dravogradu, sazvao više časnike, svjetovao ih
da se presvuku u građanska odijela i predaju se Amerikancima, bez
obzira što će ih ovi izručiti partizanima. Potom da je
"odmaglio, ne pozdravivši se s nikim". To
su izmišljotine, upravljene na to da se kompromitira Poglavnika kao
osobu, a s
njim i ideju državne neovisnosti. Da je on bio kukakvica, zar bi se
1929., kao ugledni odvjetnik i narodni zastupnik uputio u emigraciju i
odlučio se na oružanu, revolucionarnu borbu, u trenutcima, kad je to
imalo malo ili nimalo izgleda na uspjeh? Ne znam, što je i komu pričao
general Kren, a što su mu mrtvomu stavili u usta. Izpalo bi, kao da je
Poglavnik već pred Rogaškom Slatinom znao da će Angloamerikanci izručiti
Hrvate partizanima?!? To je zlobna besmislica! Ja Vas uvjeravam u to, da
je ovo što govorim istina. Poglavnik nije "odmaglio", niti je
vojsku ostavio na cjedilu. Uostalom, on i nije bio vojni stručnjak, a
još manje operativni zapovjednik povlačenja. On je čitavu kolonu
pozvao da
krene u šumu. Mnogi su ga poslušali, među njima i ja. Kad bi bila točna
lažna konstrukcija da je on pobjegao s najbližim suradnicima, ja se u
njegovoj skupini ne bih našla, jer ja ipak nisam bila među nekoliko
Poglavniku najbližih osoba. PITANJE:
Vi ste, dakle, odmah nakon napuštanja ceste ostali u skupini s dr.
Pavelićem? Bila
je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu.
Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko
odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru,
jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša
uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke,
uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće
važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put. Dakle,
dogovoreno je da se ta oveća skupina razdvoji, da na jednu stranu odu
civili, a na drugu vojne osobe. General Begić mi je rekao da i ja
krenem s onima u građanskom odijelu. Tako sam se zapravo našla u maloj
skupini s Poglavnikom, u kojoj su još bili njegov sin Velimir, Lisak,
Kirin i Viktor Rebernišak. Uspjeli smo prijeći Alpe i došli smo u
Austriju. Svi smo još uvijek bili uvjereni, kako je naše povlačenje
samo privremeno. Došavši u Leingreith, pod pravim smo se imenima
prijavili američkim okupacijskim snagama. PITANJE:
U istrazi pred jugoslavenskim vlastima, general Moškov je ustvrdio kako
je pred Wolfsbergom susreo dr. Pavelića, koji da je bio uzpaničen.
Kasnije da ga je posjetio i u Wolfsbergu, gdje mu je dr. Pavelić predao
poruku za dr. Mačeka, od kojega je zatražio da preuzme vodstvo u borbi
za hrvatsku stvar. Znate li što o tomu? Ne
znam što je general Moškov izjavio Jugoslavenima u istrazi. Obćenito,
nisam previše sklona vjerovati iskazima koji su dani u zatvoru, u
izvanrednim uvjetima i pod izravnom prisilom. Mogu, međutim, posvjedočiti
da je do susreta u Wolfsbergu došlo. Što su Poglavnik i Moškov
razgovarali, ne znam. Nema govora o tomu, da bi Poglavnik bio uzpanićen.
Mi smo bili posve mirni, sve do trenutka kad smo doznali, da je izručen
predsjednik vlade, dr. Nikola Mandić, i niz drugih visokih dužnostnika.
Tek tada smo shvatili da su se izjalovile naše nade u skori povratak u
Domovinu. O susretu u Leingreithu znam više, jer smo tu privremeno
ostali i prijavili se američkim vlastima. Istina je, da je Poglavnik
preko Moškova uputio poruku dr. Mačeku, tražeći od njega da preuzme
vodstvo nad borbom za hrvatsku stvar. Taj je poziv on upućivao i
ranije, možda nikad tako jasno i javno, kao u govoru u Radničkoj
komori, 1944. godine. Nu, bilo je pretjerano očekivati da bi Maček
takav prijedlog prihvatio. On se nikad nije oslobodio jugoslavenstva. PITANJE:
U Leingreithu se odvajate od skupine dr. Pavelića? Kad
je došla vijest da postoji opasnost od izručenja Poglavnika
jugoslavenskim komunistima, on se sklonio ujedno nedaleko selo. Živio
je sa seljacima, ali nije mijenjao identitet, niti se krio. Povremeno bi
ga posjećivala njegova gospođa, a u par sam navrata i ja išla vidjeti
treba li mu štogod. Nu, ubrzo sam s Katjom Gluhak krenula iz
Leingreitha prema Linzu. Poglavnikova je obitelj ostala u Leingreithu. U
Linzu me posjetio Bozo Kavran. PITANJE:
Kavran je u to vrijeme već pripremao akciju slanja dragovoljaca
natrag
u Domovinu. Je li Vam o tomu što pripovijedao? Dobro
se sjećam, Kavrana smo Katja i ja čekali u Linzu točno na Uskrs. Od
Poglavnikove je obitelji doznao gdje se ja nalazim, a Poglavniku je došao
kako bi dobio suglasnost za provedbu akcije slanja dragovoljaca u
Domovinu. Bozo mi je rekao, da je Poglavnik izričito protiv takve
akcije. Kao iskusni ilegalac i revolucionarac, upozorio je Kavrana, da
prilike ni u Domovini ni u svijetu nisu takve, da bi pružale ikakve
izglede za uspjeh akcije, lako je Bozi bilo krivo zbog takvoga
Poglavnikova stanovišta, nije se dao zaustaviti. Želja za borbom za
oslobođenje Domovine bila je jača. Organzirao je naš prelazak u
Italiju, uz pomoć dva vodiča, a potom je otišao. Nikad ga poslije
nisam vidjela. PITANJE:
Kad se akcija pokazala neuspješnom, mnogi su optuživali bivšega državnog
poglavara. Ovo
što Vama pripovijedam, još davno sam ispričala prof. Vinku Nikoliću.
Za razliku od tvrdnji koje terete Poglavnika, on to nije objavio. Ne
znam zašto, ali mislim da i danas i sam za neuspjeh Kavranove akcije
krivi dr. Pavelića... PITANJE:
Iz Italije uskoro odlazite u Argentinu? Na
Tijelovo 1946. došla sam u izbjeglički logor u Fermu. Tu sam ostala
nekoliko mjeseci. Na vijest da me traže, odmah sam napustila logor i
otišla u Rim. Uz pomoć tamošnjih hrvatskih studentica, stupila sam u
dodir s mnogopoštovanim Dominkom Mandićem. On je još od prije rata
znao mog oca. lako se odmah pokazao voljnim pomoći i meni i svima
ostalima, pitao me, zašto sam se uobće politički angažirala. Rekoh
mu: "Da sam ponovno u istoj situaciji, isto bih učinila. Bila je
to moja dužnost." Fra Dominik me uputio Krunoslavu Draganoviću.
Pomogli su mi da se zaposlim, čuvajući djecu jedne obitelji. Tako mi
se privremeno zametnuo trag. Ipak, uskoro sam morala napustiti Grrota
Ferratu i skloniti se u jedan samostan u Kalabriji. Tamo sam čekala
obavijest o tomu, kad mogu otići u Argentinu. Na kraju sam iz Genove
krenula i 28. veljače 1948. godine, pod lažnim imenom, stupila na
argentinsko tlo. Odmah sam se zaposlila kao tvornička radnica. PITANJE:
Kasnije ste ipak uspostavili dodir s dr. Pavelićem? Čim
se pročulo da je on u Argentini, potražila sam ga. Radio je kao običan
zidar i, unatoč svim nevoljama, zadržao vedrinu duha. PITANJE:
On se ubrzo djelatno uključio u hrvatsku iseljeničku politiku. Nije li
to bilo pomalo nerazumno, s obzirom da je njegova politička koncepcija
doživjela slom, a on sam, kao i pokret kojemu je stajao na čelu, bio
snažno kompromitiran u očima svjetske javnosti? Imaju li pravo oni
koji tvrde, da je dr. Pavelić zapravo popustio pred pritiscima okoline,
kojoj je godilo i dalje biti u sjeni bivšega državnog poglavara? Tvrditi
da je Poglavnika netko naveo na bavljenje politikom, posve je smiješno.
On je od dječačke dobi bio stalno u politici, a njegov auktoritet
nitko nije osporavao ni nakon sloma države. On sam je odlučio ponovno
povesti glavnu riječ, jer je to bila njegova dužnost, unatoč tomu što
su i država i pokret doživjeli poraz. I mislim da je pritom bio u
pravu. PITANJE:
Zašto? Morate
imati na umu okolnosti u kojima je tada živio hrvatski narod. Bili smo
desetkovani, poubijani i prognani. Oni, koji
su ostali u Domovini, bili su izloženi jugoslavenskoj komunističkoj
strahovladi. Nade nas u iseljeništvu, da ćemo u američko-sovjetskom
konfliktu uspjeti pronaći okvir za oslobođenje Hrvatske, potpuno su se
izjalovile uslijed spora, koji je izbio između Staljina i Tita.
Jugoslavenski je diktator postao miljenikom Zapada. To je na mnoge
Hrvate u iseljeništvu djelovalo deprimirajuće. Činilo se da u takvim
okolnostima gasne svaka nada, pa se počelo širiti defetističko
razpoloženje. Ono je kod nekih dovelo i do napuštanja ideje bezuvjetne
hrvatske državne neovisnosti. Rađala su se razmišljanja o kojekakvim
podunavskim i srednjoeuropskim federacijama. Nemojte zaboraviti, da se
dr. Maček i dobar dio njegovih pristaša u iseljeništvu nije oslobodio
jugoslavenstva, a i među njima je jačala težnja da se nekakva
podunavska federacija ponovno predstavi kao pravi ili jedino mogući
cilj, kojemu Hrvati mogu ili smiju težiti. Poglavnik je tada morao
reagirati. Njegovo je javno pojavljivanje (jer na obzorju nije bilo
nikoga drugoga, koji bi imao takav auktoritet i mogao tako nastupiti!)
odlučno pridonijelo rasplinjavanju tih federalističkih i u biti
nehrvatskih planova. I to je jedna od njegovih ključnih zasluga, koja
se još ne uočava. PITANJE:
Ipak uskoro dolazi do raslojavanja, pa i postanka prvih političkih
stranaka? Tako
je. Međutim, ta raslojavanja i prve novonastale stranke, koje su se
odvojile od Poglavnika, nikada nisu dovodile u pitanje ideju hrvatske državne
neovisnosti. Ne može se usporediti nacionalistička Oršanićeva
Hrvatska republikanska stranka, koja je bila bezuvjetno za hrvatsku državu,
s jugoslavenskim ili podunavskim reliktima u tadašnjemu HSS-u. Sam
Poglavnik nije bio kivan na "otpadnike", iako su ga
neki
stalno i sustavno napadali. On je i dalje bio duboko uvjeren, da je
postupio izpravno. PITANJE:
I Vi ste se angažirali u Hrvatskomu oslobodilačkom pokretu. Nu, on je
brzo nakon smrti dr. Pavelića doživio rascjep? Poglavnik
je oporučno odredio dr. Stjepana Hefera svojim nasljednikom. To na početku
nije nitko osporavao. Vjerovali smo, da je Poglavnik tako odredio, jer
je dr. Hefer potjecao iz HSS–a, pa je možda prikladniji za predvodničku
ulogu, s obzirom na prilike u svijetu. Nu, Hefer se počeo vladati
autokratski i upravljati Pokretom na svoju ruku. Došlo je i do spora
između njega i Nahida Kulenovića: Nahid je bio i za oružanu borbu za
oslobođenje Hrvatske, dok je Hefer svaki oblik oružane borbe izključivao.
Tu je počelo distanciranje, koje je kulminiralo zbog Heferova
promicanja samodostatnosti i izolacionističkog ponašanja. On je bio
protiv stvaranja Hrvatskoga narodnog vijeća, dok smo mi mislili da je
stvaranje jednoga krovnog tijela hrvatskog iseljeništva nuždna
predpostavka uspješnosti našeg djelovanja.
I tako je 1966. došlo do konačnog razkida: ja sam ostala u skupini
koju je predvodio dr. Vjekoslav Vrančić. PITANJE:
Kako ste doživjeli uzpostavu današnje Republike Hrvatske? lako
je naša mlada država po mnogočemu nesavršena, njezino proglašenje
doživjela sam kao ostvarenja svoga životnog sna. Odmah sam odlučila
krenuti u Domovinu. Nisam željela umrijeti u tuđoj zemlji, poput svoga
brata, koji je umro u Chileu, i toliko drugih emigranata. Doputovala sam
u Hrvatsku 31. svibnja 1991. godine, 46 godina i 24 dana od trenutka kad
sam ju napustila. Nastanila sam se u Zadru kod moje sestre Karmen, koju
sam tijekom svih ovih godina vidjela samo jednom, u Rimu, prigodom
proglašenja Nikole Tavelića svecem, 1970. godine. Tri sam godine
provela u Zadru. Tada sam doživjela moždani udar, a i Karmen je teže
oboljela. Bile smo prisiljene otići u starački dom, a mjesto smo pronašli
u Zagrebu. Od kolovoza 1996. živimo ovdje, u glavnomu gradu neovisne
Hrvatske. Tko bi smio više poželjeti... IZDAJICE
NA BLEIBURGU ?!? "...Vrijedi
ponoviti da je sva emigrantska memoarska i historiografska literatura,
koja polazi od teze o Bleiburgu kao 'izdaji hrvatskog naroda1 od strane
Engleza ili, pak, gradi mit o Bleiburgu, kao o 'tragediji hrvatskog
naroda' – prm ia. Kao da se omrznute neprijatelje i prezrene zločince
može izdati, i kao da je propašću ustaškog režima, čitav hrvatski
narod doživio tragediju. (...) ...
Druga strana bleiburške istine sastoji se u tome da je upravo Komunistička
partija, koja je odgovorna za bleiburške pokolje, pokrenuvši ustanak
hrvatskog naroda protiv osovinskog okupatora i domaćih kvislinga – u
bratskoj zajednici sa Srbima u Hrvatskoj – hrvatski narod defacto
prevela iz redova Osovine, u tabor Saveznika. Ponudivši koncept
federalne Hrvatske, u sklopu federativne, republikanske Jugoslavije,
odnosno AVNOJ-skih načela ravnopravnosti i prava na
samoopredjeljenje/Komunistička partija je, u tadašnjim okolnostima,
dala možda najbolji odgovor na historijsku težnju i aktualnu potrebu
hrvatskog naroda za nacionalnom emancipacijom i vlastitom državom." |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|
