Razgovori

Razgovor s dr. MILANOM BLAŽEKOVIĆEM

"S OPTIMIZMOM GLEDAM U HRVATSKU BUDUĆNOST!"

O povijesti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske razgovaramo s pravnikom i diplomatom, jednim od najplodnijih i najtemeljitijih hrvatskih publicista u emigraciji, dr. Milanom Blažekovićem, izdankom ugledne hrvatske obitelji. Nakon više od pola stoljeća emigracije, dr. Blažeković se vratio u domovinu, gdje i dalje neumorno piše i budućim pokoljenjima ostavlja dragocjena svjedočanstva.

Razgovarao: Tomislav JONJIĆ

Dr. Milan Blažeković rođen je 1913. u Prozoru, u građanskoj obitelji. Pučku je školu završio u Sarajevu, gimnaziju u Osijeku, a pravni fakultet u Zagrebu, gdje je 1937. promoviran u doktora pravnih znanosti. Radio je u kotarskom i okružnom sudu u Osijeku, a odvjetničkim je vježbenikom bio kod dr. Ferde Bošnjakovića i dr. Stjepana Hefera. U doba Banovine Hrvatske službovao je u državnom pravobraniteljstvu u Novom Sadu, Sarajevu i Zagrebu.  

Dr. Milan Blažeković

Početak drugoga svjetskog rata zatekao ga je na mjestu potporučnika 1. bojne 41. pješačke pukovnije jugoslavenske vojske u Baranji. Sutradan nakon proglašenja NDH djelatno sudjeluje u razoružavanju ove postrojbe. Uskoro odlazi u Zagreb, gdje postaje tajnikom Ministarstva vanjskih poslova i osobnim tajnikom tadašnjega državnog tajnika za vanjske poslove, dr. Mladena Lorkovića. Lorkovića prati u nizu važnih prigoda, pa tako i prigodom potpisivanja ugovora o pristupu NDH Trojnom paktu u Veneciji, kao i prigodom potpisivanja hrvatsko-bugarske kulturne konvencije u Sofiji.

Formalno kao namještenik hrvatskog poslanstva u Berlinu, od početka 1942. studira na Fakultetu za inozemne znanosti (Auslandswis-senschaften) u Berlinu. Sredinom 1943. godine postaje djelatnim tajnikom poslanstva NDH u Berlinu i na tom mjestu ostaje do kraja rata. Svršetak rata dočekuje kao otpravnik poslova ad interim hrvatskog poslanstva u Trećem Reichu, koje je, skupa s njemačkim ministarstvom vanjskih poslova i diplomatskim zborom, evakuirano u Badgastein u Austriji. Tu su ga savezničke snage konfinirale i internirale u koncentracionom logoru u Glasenbachu kod Salzburga. Ipak je izbjegao izručenje Jugoslaviji, a tako i sudbinu oca i dva brata koji su

životom platili svoju ljubav prema Hrvatskoj. Kao i veći broj istaknutih hrvatskih intelektualaca, preko Italije se sklanja u Argentinu, gdje je sve donedavno i živio.

U Argentini djeluje kao plodan kulturni radnik i publicist. Objavljuje niz vrijednih rasprava iz novije hrvatske pravne i političke povijesti, a nakon uspostave nezavisne Republike Hrvatske sa suprugom se Blaženom vraća u domovinu. Danas živi u Zagrebu.  

Zdenko Blažeković

PITANJE: Vi ste, doktore Blažekoviću, i u intelektualnom i u političkom pogledu stasali između dva svjetska rata, napose u razdoblju iza šestosiječanjske diktature. Kad iz današnje perspektive promatrate duhovna i politička kretanja u tadašnjoj hrvatskoj javnosti, kako biste ocijenili to razdoblje?

Rođen sam i odrastao u Bosni i Hercegovini, dakle, etnički prilično mješovitoj zemlji. Možda je to danas teško shvatiti, ali valja znati da u to doba nije bilo posebnih nacionalnih animoziteta između Hrvata i Srba. Zbog već prilično jasne velikosrpske promičbe, mi smo, Hrvati katoličke vjeroispovijedi, bili, doduše, puno bliži muslimanima i Židovima, negoli Srbima, ali se ne može reći da je postojala međusobna mržnja. Tako se je, naime, taj odnos doživljavao u mojoj obitelji, dok smo živjeli u Sarajevu. Postojao je otpor protu velikosrpskoj politici, ali ne i protu Srbima kao narodu. Zapravo je jugoslavenstvo, koje je u biti predstavljalo krinku za velikosrpstvo, produbilo te suprotnosti. Činjenica da se srpski živalj nije ograđivao od režimskih nasilja nad Hrvatima, nužno je za posljedicu imala produbljenje hrvatsko-srpskih animoziteta. Ipak, hrvatske su političke snage, poglavito Hrvatska seljačka stranka, sustavno izbjegavale bilo kakvo poistovjećenje srpskog naroda i velikosrpskog režima.

PITANJE: Uz zaoštravanje nacionalnog pitanja, sredinom tridesetih godina dolazi i do oštrije polarizacije na drugim razinama.

U mnogim se raščlambama političkih prilika u tadašnjoj Jugoslaviji iz vida ispušta jedan čimbenik, koji je imao značajne posljedice na kristalizaciju političkih pokreta. Riječ je o španjolskomu građanskom ratu. Hrvatski su nacionalisti iz vanjskopolitičkih, a ne iz kakvih ideoloških razloga, simpatizirali sa svakim pokretom koji je razbijao versailleski poredak. U tom su smislu hrvatski nacionalisti bili na strani revizionističkih sila, koje su podupirale španjolske nacionaliste, pa su tako simpatizirali i s generalom Francom.

Treba znati da su pobjednici u prvomu svjetskom ratu, Francuska i Velika Britanija, presudno pomogli stvaranje jugoslavenske države i predstavljali njezin najjači oslonac. Sva se ideologija hrvatskoga narodnog pokreta svodila na uspostavu hrvatske državnosti. To je bilo nemoguće polučiti naslanjanjem na pobjedničke, demokratske sile, jer su one, unatoč svomu verbalnom zalaganju za slobodu, bile izrazito nesklone razbijanju krajnje nedemokratske jugoslavenske države i uspostavi nezavisne Hrvatske. Kako je Turska bila predaleko, a bugarsko-srpski spor bio preslabom polugom za razbijanje Jugoslavije, Hrvatima je preostalo tražiti potporu samo u Madžarskoj, Austriji i Italiji. Njemačka je predstavljala poseban slučaj. Čim je došao na vlast, Hitler je onemogućio djelovanje hrvatske emigracije i zbog vlastitih interesa postao snažnim zaštitinikom jugoslavenske cjelovitosti. Hrvati ipak nisu bili neskloni Njemačkoj, jer je ona razbijala status quo, a to se u konačnici moralo odraziti i na slabljenje Jugoslavije.

Promotrite li program i politiku HSS–aili ustaška načela, vidjet ćete kako je u oba slučaja naglašen nacionalni momenat, ali i zalaganje za osobnu slobodu, slobodu pojedinca. Stoga bezuvjetno valja imati na umu da se Hrvati nisu priklanjali autoritarnim silama iz ideoloških pobuda. Mi smo imali prečih zadaća od raspravljanja ideoloških pitanja. Hrvatski nacionalisti bavili su se samo jednim problemom: problemom samoodržanja hrvatskog naroda, bez obzira kako i na koji način.

S druge strane, autoritarne sile, u prvom redu Italija, nisu pokazivale zanimanje za Hrvate iz ideoloških razloga, nego radi ostvarivanja vlastitih interesa. Kao što su demokratska Francuska i Velika Britanija podupirale nedemokratsku Jugoslaviju, tako je nedemokratska Italija pravila kombinacije sa slobodarskim i u biti demokratskim hrvatskim nacionalnim pokretom. U politici samo interesi ostaju trajnima. Ideologije su od perifernog utjecaja.

PITANJE: Ideološko-politička polarizacija u Europi sredinom tridesetih godina, utjecala je i na polarizaciju hrvatskoga narodnog pokreta koji je dotad bio uglavnom složan oko HSS-a?

Od postanka Ustaškog pokreta, uglavnom se držalo kako nema bitnih razlika između Mačeka i Pavelića. Općenito je vladalo uvjerenje kako su posrijedi samo taktičke razlike i kako je cilj, uspostava nezavisne hrvatske države, jedinstven i neupitan. Međutim, negdje od 1935. ili 1936. godine te razlike poprimaju i drugačiji značaj te potpomažu raslojavanje unutar HSS-a. Hrvatska seljačka stranka, naime, nije bila monolitna stranka, nego široki narodni pokret. Divergencije između desnog i lijevoga krila u nekim su slučajevima bile oštrije i dublje negoli u odnosu na, recimo, srpske političke snage ili Samostalnu demokratsku stranku. Dakako, te pojedinačne slučajeve ne treba generalizirati, ali ih treba uzeti kao ilustraciju i kao jedan od razloga kasnijeg raskola unutar HSS-a.

PITANJE: Taj je raskol, a posebice konflikt s hrvatskim nacionalistima, postao bjelodanim već u doba Banovine Hrvatske. Banovina je bila u funkciji učvršćenja Jugoslavije, pa su i nedemokratske mjere, odnosno uhićenja hrvatskih separatista, bile logičnom posljedicom njezina postanka?

Mislim da je ocjena kako je Banovina Hrvatska bila u funkciji učvršćenja Jugoslavije preoštra i neprecizna. Uspostava Banovine Hrvatske bila je u funkciji nerušenja Jugoslavije. Ona je bila logičan plod Mačekove politike, koja je bila vrlo koherentna. On je bio miroljubiv, nesklon ikakvim prevratima i odlučan bezuvjetno se naslanjati na zapadne demokracije. Oslonac na Francusku i Veliku Britaniju mogao je značiti samo jedno – opstanak Jugoslavije. U tom su svjetlu hrvatski separatisti morali biti uhićeni i bačeni u logor u Krušćici. Svaki se režim brani na sličan način, pa se tako i ustaški režim branio represivnim mjerama protiv svih koji su hrvatskoj državi radili o glavi.

Nije, dakako, sporno da se Maček nikad nije suprotstavio brojnim nedemokratskim mjerama banovinskog režima, ali ipak držim da je on bio uvjerenim demokratom. Ključnu krivicu za te mjere snosi ban Ivan Šubašić, pouzdanik beogradskog dvora, koji je zauzeo bansku stolicu umjesto planiranoga ing. Augusta Košutića.

Ja pritom ne mislim braniti Mačeka, čije političke poglede nisam uvijek dijelio i čije sam uspomene još u emigraciji oštro kritizirao. Uostalom, još iz studentskih dana imao sam jedno razočaravajuće iskustvo. Naime, godine 1935., kao predsjednik Kluba slušača prava, sudjelovao sam u izaslanstvu Interkluba, koje je uoči petosvibanjskih izbora posjetilo predsjednika HSS–a, tražeći naputak za ponašanje prigodom izbora. Mi smo sveučilištarci mislili kako će nam biti povjerena posebna zadaća, a Maček je samo lakonski izjavio: "Držite se kao što se drži cijeli hrvatski narod!" Sjećam se da smo otišli strašno razočarani.

Dakle, moja je ocjena da je Banovina imala krupnih negativnih posljedica, poglavito glede podjele BiH, jer držim da je svaka dioba BiH protivna hrvatskim interesima. Ne valja, međutim, ispustiti iz vida i pozitivne posljedice; ponajprije činjenicu da je izgrađeni banovinski upravni i sudski aparat omogućio brzo i relativno lako osnovnih tijela vlasti NDH.

PITANJE: Uspostavu NDH pratili su, ipak, značajni problemi. S jedne strane, Maček i središnji dio HSS–aodbili su proglasiti državu, odnosno sudjelovati u njezinoj izgradnji, a s druge su strane uskoro potpisani Rimski ugovori, kojima je dio Dalmacije pripao Italiji. Obje su te okolnosti imale teške posljedice...

Kao što rekoh, potpuno je logično da je Maček odbio proglasiti nezavisnu Hrvatsku pod njemačkim okriljem. Jednako je tako logično da su Krnjević i Šutej ostali ministrima u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi. Oni su isključivali suradnju s revizionističkim silama, pa su samim time zagovarali opstanak Jugoslavije. Ideološki su razlozi pritom bili od maloga značenja. Uzaludno je danas nagađati o tome što bi bilo da je Maček prihvatio njemačku ponudu, iako je vjerojatno da bi tada razmjeri stradanja bili znatno manji, jer bi se manji dio protivnika hrvatske države odmetnuo u borbu protiv nje.

Možda bi se Hrvatska, unatoč Hitlerovoj potpori Rimu, lakše odupirala i talijanskim presizanjima. Naime, nema nijednog dokumenta iz kojega bi se dalo zaključiti da je Pavelić ranije pristao na teritorijalne ustupke Italiji. Štoviše, vidljivo je kako Pavelić pokušava parirati talijanskim teritorijalnim zahtjevima ponudama tješn

jega hrvatsko-talijanskog savezništva. Međutim su talijanski apetiti, koji su stari desetljećima i koji su u prvomu svjetskom ratu i Londonskom ugovoru jasno došli do izražaja, bili neusporedivo veći. I, kad nisu dobili sve što su tražili, Talijani su počeli naoružavati četnike, ali i partizane – ako bi ovi na to pristajali – za borbu protiv Hrvatske. Tu himbenu talijansku politiku dobro je oslikao Vjekoslav Vrančić u knjizi "Urota protiv Hrvatske", koja je naprije, za njemačku publiku, tiskana na njemačkom jeziku. Ponešto o tome govori i Dido Kvaternik, s tim što je njegova prvotna težnja ocrniti Pavelića.

Rimski su ugovori, dakako, imali vrlo teške posljedice. Bilo je onih koji su govorili kako bi radije da im se desnica osuši, nego da potpišu takav dokumenat. Da, međutim, ugovori koji su posljedicom neravnopravnosti i diktata, ne mogu ostati trajno na životu, pokazao je 9. rujan 1943., kad je sam Poglavnik raskinuo Rimske ugovore. Ta se epizoda u hrvatskoj historiografiji počesto zanemaruje, a valja imati na umu da je Mussolini sa svojom Republikom Salo odbio priznati raskid Rimskih ugovora. Međutim, Italija više nije predstavljala značajan čimbenik, pa Mussoliniju nije pošlo za rukom prisiliti Pavelića na uzmak, a značajno je i to, da se ni tada nije mogao pozvati na postojanje nekih ranije preuzetih Pavelićevih obveza prema Italiji. Zbog svega toga, u Hrvatsku nije došao novi talijanski poslanik.

Inače, treba također spomenuti kako je talijanska protuhrvatska politika uvjetovala snažnu mržnju i na Italiju i na fašističku ideologiju. Fašizam u Hrvatskoj nije mogao pustiti korijena, dok se NDH, tražeći zaštitu od Rima, sve više priklanjala Berlinu i popuštala Nijemcima. Sami se, naime, nismo mogli obraniti, jer smo bili preslabi.

Sjećam se kako smo mi iz kabineta ministra vanjskih poslova, ogorčeni talijanskim ponašanjem već na samom početku, došli predstojniku Političkog odjela ministarstva, dr. Viliju Bačiću i zatražili da se tome oštro odupremo. "A kako?", pitao je dr. Bačić: "Ta, mi nemamo ni tisuću obučenih i oboružanih vojnika. Čime ćemo se suprotstaviti Italiji?"

PITANJE: Vi ste tijekom rata uglavnom bili u Berlinu. O tome ste ponešto i pisali u emigraciji, a vjerojatno najzanimljivija epizoda iz tog dijela Vašeg života jest "nota Sambugnach", odnosno oštar prosvjed protiv njemačkih zločina u Hrvatskoj.

Pisao sam o tome u Jubilarnom zborniku "Hrvatske revije" 1951-1975., objavljenom 1976. godine. Naime, u suradnji s četnicima, jedna je postrojba njemačke SS-divizije "Prinz Eugen" u travnju 1944. izvršila strahovit pokolj hrvatskoga civilnog pučanstva u Otoku, Grudi i Gatima, odnosno Poljicima. Ubijeno je četiri stotine ljudi. Ministar za oslobođene krajeve, dr. Edo Bulat, slao je oštre brzojave ministru vanjskih poslova, dr. Stijepi Periću, a on ih je samo uputio nama u Berlin. Bilo je to protivno diplomatskoj praksi, jer redovito prosvjednu notu formulira Ministarstvo vanjskih poslova, a poslanstvo ju samo uručuje.

U to je vrijeme poslanik dr. Stjepan Ratko-vić, radi srčanih tegoba, bio na liječenju u Beču, pa je poslanstvo, kao zamjenik poslanika, vodio dr. Tomislav Sambugnach, fini i uglađeni sudski nadsavjetnik iz Dubrovnika. Kad su nam prispjeli ti brzojavi, u našem smo pribježištu u Linow-Seeu, stotinjak kilometara od Berlina, gdje smo se sklanjali od savezničkog bombardiranja, dr. Sambugnach, kulturni attache poslanstva Luka Fertilio i ja, sastavili prosvjednu notu. U njoj smo zatražili od njemačkih vojničkih vlasti da slučaj istraže i krivce primjereno kazne, jer će hrvatska strana, u protivnom, sebi pridržati pravo na poduzimanje i drugih koraka. Kad je dr. Sambugnach predao tu notu pročelniku Političkog odjela njemačkog ministarstva vanjskih poslova, poslaniku Erdmannsdorffu, ovaj je kazao da je to isto što i navještaj rata Njemačkoj.

Incident je izglađen dolaskom novog poslanika, dr. Košaka. Fertilio i ja nismo imali posljedica, dok se Sambugnach vratio u domovinu. Cuo sam da je nakon rata živio kao umirovljenik, negdje u Istri.

PITANJE: lako niste bili u Hrvatskoj, kao hrvatski diplomat u Njemačkoj nesumnjivo možete kvalitetno suditi o tzv. aferi Lorković – Vokić. Stječe se dojam da se tom epizodom manipulira i da se istina često žrtvuje osobnim i političkim probicima. Mislite li da je taj pokušaj imao izgleda na uspjeh?

Riječ je o vrlo delikatnoj temi, a nesumnjivo je najteže govoriti o samom raspletu slučaja i uhićenju Mladena Lorkovića i Ante Vokića. Kako nisam bio u Hrvatskoj, ne bih se upuštao u spekulacije. Međutim, moje je uvjerenje da NDH u slučaju pobjede protuhitlerovske koalicije nije imala nikakvih izgleda na opstanak. Mogli smo se nekako provući samo u slučaju njemačke pobjede ili sporazumnog okončanja rata. Angloamerikanci, međutim, nikad nisu dali ni najmanjeg znaka da bi prihvatili nezavisnu Hrvatsku, bez obzira na njezin unutarnji poredak. Jer, da je s njihove strane došao i najmanji mig u tom pravcu, nastala bi "ustaška šuma". Hrvatska bi vojska listom stala na savezničku stranu. U tom su smjeru, uostalom, u proljeće 1944. izdane i zapovijedi. Da je došlo do savezničkog iskrcavanja na hrvatskoj obali, hrvatske bi se snage povukle i Angloamerikancima osigurale mostobran, jer je bilo uvjerljivih znakova (koji su danas potvrđeni povijesnim izvorima), da bi komunistički partizani u tom slučaju nasrnuli na savezničke postrojbe. Danas je, međutim, posve jasno da se saveznici nisu kanili iskrcati na dalmatinskoj obali.

Hrvatska je u savezničkim planovima bila osuđena na smrt. Pogledajte primjer pukovnika Ivana Babica koji je početkom 1944. godine hrvatskim zrakoplovom prešao u Bari i pokušao izboriti savezničku potporu opstanku hrvatske države. Ponuđene su mu tri mogućnosti: stupiti u Titove partizane, pristupiti snagama jugoslavenske izbjegličke vlade ili ostati u ratnom zarobljeništvu. Babić je izabrao treću mogućnost, jer bi prve dvije predstavljale izdaju.

Saveznici nisu htjeli opstanak Hrvatske, a hrvatska vojska i sam Poglavnik nisu mogli likvidirati hrvatsku državu. Toga su morali biti svjesni i Lorković i Vokić. Nije uopće sporno da je Pavelić bio upućen u pojedinosti pokušaja, ali valja imati na umu da je on za vratom imao Nijemce i da su baš ti Nijemci bili naš jedini saveznik na svijetu. Nitko nam drugi nije bio ni prijatelj ni saveznik!

Zdenko Blažeković

PITANJE: Hrvatski povjesnik dr. Ivo Omrčanin sebe naziva designiranim hrvatskim poslanikom u Trećem Reichu i istaknutim sudionikom Lorkovićeva i Vokićeva pokušaja...

Dr. Ivo Omrčanin zaslužan je hrvatski istraživač i povjesnik. Poznata mi je, dakako, njegova priča da je došao u Berlin po nalogu ministra vanjskih poslova dr. Mehmeda Alajbegovića, preuzeti poslanstvo nakon uspjeha "puča" i prelaska NDH na stranu Saveznika. Ta je priča besmislena!

Dobro se sjećam da je Omrčanin u ljeto 1944. doista došao u poslanstvo. Došao je kao teklić, a ne kao "designirani poslanik", jer je, uostalom, nerazumno i pomisliti da bi Njemačka, koja je u to doba bila ranjeni lav i koju je upravo prodrmao pokušaj atentata na Hitlera, trpjela hrvatski prelazak na savezničku stranu i uspostavu poslanstva jedne neprijateljske države. Ni u kom slučaju Njemačka ne bi priznala pučističku hrvatsku vladu, a osoblje bi poslanstva bilo ili uhićeno, ili bi moralo pobjeći.

PITANJE: Ako je u slučaju njemačkoga poraza bio neizbježan i hrvatski poraz, je li on morao biti tako strašan? Je li se, kako

neki tvrde, Hrvatska i dalje mogla braniti ili je povlačenje bilo nužno?

Moje je duboko uvjerenje da povlačenju nije bilo alternative. U protivnom bi i sam Zagreb bio razoren, a deseci, možda i stotine tisuća ljudi pobijeni. Treba znati da se u Zagreb

slila rijeka ljudi koja je bježala pred partizanskim zvjerstvima. Dakako da nitko nije predviđao bleiburšku tragediju. Nitko nije mogao ni pomisliti da će Angloamerikanci dopustiti predaju ratnih zarobljenika i njihov pokolj. Uostalom, dr. Vrančić je početkom svibnja 1945. savezničkim vojnim vlastima u Caserti ponio memorandum hrvatske državne vlade, koji zbog brže kapitulacije Njemačke nije mogao predati. Taj su memorandum hrvatskim zrakoplovima prenijeli i zarobljeni američki zrakoplovci. Oni su ga predali savezničkim vojnim vlastima u Bariju. Međutim, to se pokazalo uzaludnim. Trebalo je očekivati postupak sukladan međunarodnom pravu, a ispalo je obrnuto.

Ostanak u Hrvatskoj i obrana Zagreba neozbiljna je priča. Ta, nije bilo ni hrane, ni streljiva, ni oružja. Nije bilo nikakve mogućnosti uspješno se braniti, a Hrvatska je na političkom polju već pretrpjela poraz: Jugoslavija je bila gotova činjenica.

PITANJE: Za neuspjeh pregovora o predaji Hrvata, u emigrantskoj se publicistici povremeno optuživalo hrvatske pregovarače u Bleiburgu, posebice prof. Danijela Crljena.

Sve su te optužbe neutemeljene. Sudbina Hrvata i Hrvatske bila je odlučena prije pregovora u Bleiburgu i na tome ništa nije mogao promijeniti ni Crljen ni bilo tko drugi. To pokazuju i angloamerički i jugoslavenski dokumenti, a dopunjuju ih Crljenove tadašnje bilješke, koje je on sačuvao i koje je "Hrvatska revija" objavila 1966. godine, pod naslovom "Bleiburg".

PITANJE: Vi niste došli do Bleiburga, ali se Vaša sudbina nije bitno razlikovala od one koju je prošla većina Hrvata u to doba.

Mi smo u poslanstvu još 10. travnja 1945. proslavili dan uspostave hrvatske države, a onda smo 13. travnja od njemačkog ministarstva vanjskih poslova izviješteni o evakuaciji ministarstva i diplomatskog zbora u Badgastein, otvoreni grad u Austriji. U to sam vrijeme obnašao dužnost otpravnika poslova ad interim. Krenuli smo 14. travnja i do Badgasteina putovali sedam dana. Zapravo, putovali smo uglavnom noću, a danju smo se sklanjali od bombardiranja.

U Badgastein su se sklonili i talijanski odnosno japanski veleposlanici Filippo Anfuso i Hiroshi Oshima, veliki muftija jeruzalemski Amin Husseini itd. Tamo sam zatekao i vojskovođu Slavka Kvatemika koji je došao sa Semmeringa, a uskoro je došao i dr. Košak. Košak je imao nalog stupiti u dodir s Hitlerovim nasljednikom, admiralom Donitzom. U Flensburgu su ga Saveznici uhitili te izručili Jugoslaviji.

PITANJE: Imali ste prigodu razgovarati sa Slavkom Kvaternikom i tako zabilježiti neka njegova dragocjena sjećanja. Opišite nam ukratko te razgovore?

Neke zanimljivosti iz razgovora s vojskovođom Kvaternikom objavio sam u "Hrvatskoj misli", ponajprije njegovo svjedočenje o Mačekovoj desetotravanjskoj izjavi i o tome jesu li bila dva ili jedno proglašenje NDH. Našim su razgovorima bili nazočni ministar dr. Mehmed Alajbegović i dr. Bozo Šarkanj, koji su također bili smješteni u američkom koncentracionom logoru "War Crimes Detention Camp Marcus W. Orr" kod Salzburga.

Razgovori su započeli na moju molbu. Zamolio sam vojskovođu da nam kao jedan od ključnih sudionika uspostave NDH, opiše događaje u kojima je sudjelovao. Valja imati na umu, da je u ono doba, 1946. godine, pamćenje preživjelih sudionika bilo jedino vrelo naših saznanja, lako je svima nama budućnost bila neizvjesna, kanio sam na neki način spasiti ta sjećanja i sačuvati ih za buduće naraštaje. Na temelju tih razgovora i mojih tadašnjih bilježenja Kvaternikova kazivanja, nastali su kasnije moji članci: "Zašto je i kako nastao proglas dra Mačeka 10. travnja 1941", koji je objavljen 1956. godine, "Kvaternikovo proglašenje NDH u Banskim dvorima", objavljen 1957. te "Dr. Vladko Maček i 10. travnja 1941.", objavljen 1958. godine.

Vojskovođa Slavko Kvaternik izručen je komunističkoj Jugoslaviji 9. rujna 1946. godine, zajedno s dr. Mehmedom Alajbegovićem, posljednjim hrvatskim ministrom vanjskih poslova. Nakon što su obojica u tamnici opisali svoj život i rad, bili su osuđeni na smrt "zbog veleizdaje" i strijeljani. Tako su kod mene ostali zapisi Kvaternikova pripovijedanja, dok sam, sjećajući se Alajbegovićeva kazivanja, u "Hrvatskoj reviji" 1987. objavio članak "Kako je dr. Mehmed postao ministrom vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske."

PITANJE: Vi ste uspjeli izbjeći izručenje jugoslavenskim vlastima i skloniti se u Argentinu. Kako se to odigralo?

Nakon početne konfinacije u Badgasteinu te internacije u jednom hotelu i istomu gradu, bio sam odveden u koncentracijski logor Glasenbach kod Salzburga. U njemu je već bilo mnoštvo Hrvata. Tu sam proveo 27 mjeseci. Bilo nas je oko 14.000, a nakon što su Nijemci odvedeni u Njemačku, ostalo je 7.000 zarobljenika. Nakon godinu i pol, započela su otpuštanja, pa je kraju izdvojeno nas oko četiri stotine. Među nama je bio i Aleksandar Cankov, bivši bugarski ministar-predsjednik. Rekli su nam da smo mi predviđeni za izručenje. Moj brat Zdenko izručen je već 12. veljače 1946. godine. Vojskovođu Kvaternika izručili su sedam mjeseci kasnije. Konačno, pred Božić 1947. ja sam bio "discharged", tj. oslobođen, a da nikad nisam saznao zbog čega sam bio zatočen. Već sam se bio i zaposlio u američkom "Post Exchangeu", kad sam doznao da je bečka policija raspisala tjeralicu za mnom I Odmah sam napustio Salzburg i sa šogoricom i dr. Šarkanjem došao u Innsbruck. Tu nam je od neprocjenjive pomoći bio franjevac Patrik Redolfi, rodom iz Tirola. On nam je dao vodiča, uz čiju smo pomoć kroz duboki snijeg pregazili Alpe, preko Brennera, a on nam je do Bolzana prenio prtljag i tamo nas smjestio kod svoje rodbine. Potom nas je uputio vlakom do Rima, a onda smo uz pomoć Krunoslava Draganovića krenuli za Argentinu.

Počesto se zaboravljaju okolnosti, koje su uvjetovale sklanjanje brojnih Hrvata u Argentinu. Naime, vlasti generala Perona tražile su radnike, pa smo svi mi tamo došli kao fizički radnici, a ne kao intelektualci. U prvo smo vrijeme svi radili takve poslove. Draganoviću su predbacivali da je pomagao i Nijemcima, a on bi na to odvraćao da "svaki Nijemac plaća brodsku kartu za tri Hrvata". Nije se, naime, radilo ni o kakvim humanitarnim akcijama. Brodsku je kartu valjalo platiti po punoj cijeni...

PITANJE: Malo nakon što su se smjestili u Argentini, hrvatski su intelektualci počeli politički i kulturno djelovati?

U Argentini su, unatoč progonima u doba rata, još postojali ostaci organizacije "Hrvatski domobran", koju je 1931. po Pavelićevim naputcima utemeljio dr. Branimir Jelić. Značajnu je okolnost predstavljala i činjenica da je tridesetih godina u Argentini, kao namještenik jugoslavenskog ministarstva iseljeništva, radio dr. Vjekoslav Vrančić, koji je poznavao argentinske prilike i koji je mnogim hrvatskim iseljenicima svojedobno izlazio u susret. Angažiranjem tih veza, olakšan je smještaj Hrvata u Argentini. Od pomoći je bilo i to što su Hrvati tamo uživali dobar glas.

Čim smo stekli najosnovnije za život, odmah se počelo razmišljati o političkom djelovanju. Međutim, još ranije, u studenom 1947. godine, bez ikakve su ekonomske podloge Vinko Nikolić i Franjo Nevistić pokrenuli novine koje su se zvale "Hrvatska, Glasilo Hrvata Južne Amerike". Te su prve novine probudile pripadnike "Domobrana" i list se počeo razvijati.

Iduće godine u Argentinu dolazi Poglavnik. Ono malo ušteđevine što je imao, potrošio je u Europi, pa je, kao i svi drugi, u Argentinu došao bez ičega i počeo se baviti građevinskim obrtom. Sve je to bilo vrlo skromno i on je u velikoj mjeri živio od tuđe, dakako hrvatske, pomoći. Ona mu je pružana jako diskretno. Mnogima je Poglavnik još uvijek bio personifikacijom hrvatske državnosti, pa se oko njega okupljaju pojedinci i skupine koji se s nostalgijom prisjećaju razdoblja hrvatske državne nezavisnosti. Tu nostalgiju treba shvatiti, jer je riječ o vremenu kad se hrvatski narod nalazio u bezizlaznu položaju.

List "Hrvatska" bio je državotvoran i općehrvatski, ali se pod uredništvom dr. Nevistića i prof. Nikolića zalagao za vođenje hrvatske politike bez prevelika naglašavanja nedavne prošlosti. Poglavnikova pojava u tamošnjoj hrvatskoj javnosti povećava nostalgiju i oživljava osjećaj lojalnosti prema bivšemu državnom poglavaru. Neki su se stoga osjetili pogođenima, pa je drugo krilo, koje se okupljalo oko Pavelića, iz uredništva "Hrvatske" izbacilo Nikolića i Nevistića. Tu je zametak najznačajnije hrvatske emigrantske kulturno-političke publikacije, "Hrvatske revije", koja počinje izlaziti u ožujku 1951. godine.

PITANJE: U emigraciji prava politička djelatnost ipak nije bila moguća?

Prilike su bile vrlo nepovoljne, a hrvatski narod bez ijednog saveznika, osim ako računamo narode koji su i sami bili u sličnu položaju. Stoga ni političko sazrijevanje i ustrojavanje prvih stranaka (poput Oršanićeve Hrvatske republikanske stranke, koja je utemeljena 1951. godine), nije moglo unijeti bitne promjene. HOP i poglavito HSS smatrali su se legitimnim nositeljima hrvatske borbe, pa su u velikoj mjeri čak i blokirali različita nastojanja da se stvori općeprihvaćeno predstavničko tijelo hrvatske emigracije. O tome svjedoči prvo Hrvatsko Narodno Vijeće, proizišlo iz Svehrvatskoga kongresa u New Yorku 1962. godine. Nastojanja da se stvori hrvatsko predstavničko tijelo dolazila su od hrvatskih franjevaca i drugih političkih ljudi, a svoj su vrhunac doživjela tek 1975. godine, u stvaranju Hrvatskoga narodnog vijeća u Torontu, lako je uloga emigracije bila velika, ipak je oslobođenje moglo doći samo iz domovine, dakako, u okviru globalnih političkih promjena.

PITANJE: Kako gledate na uspostavu današnje nezavisne Hrvatske?