Podlistak

BRITANSKO IZVJEŠĆE O STRADANJU HRVATA U JUGOSLAVIJI

Priredio: Tomislav JONJIĆ

 

HRVATI POD JUGOSLAVENSKOM VLAŠĆU

                U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici čuva se primjerak izvješća kojeg su 1932. pod naslovom “The Croats Under Yugo Slavian Rule” (Hrvati pod jugoslavenskom vlašću) sastavila dva britanska političara, Rhys J. Davies i Ben Riley. Davies je u to vrijeme bio članom britanskog Parlamenta, dok je Riley bivši parlamentarni zastupnik. Obojica su članovi Balkanskoga komiteta, koji je u znatnoj mjeri utjecao na službenu politiku Londona prema Hrvatskoj i uopće području jugoistočne Europe. Po uzoru na istragu o položaju Ukrajinaca pod poljskom vladavinom, koju je Davies s J. Barrom proveo godinu ranije, ova su dva člana Balkanskoga komiteta 1932. odlučila ispitati prilike u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. O tome su sastavili strojem pisano izvješće koje je, očito, umnoženo za potrebe Komiteta i važnih britanskih političkih krugova. Vjerojatno je više primjeraka dostavljeno u Hrvatsku, od čega je jedan sačuvan u NSK.  

                Ako je suditi po literaturi, izvješće je poznato sasvim malom broju istraživača hrvatske povijesti XX. stoljeća. Ni mimogredce ga ne spominju zbirke britanskih diplomatskih dokumenata o Kraljevini Jugoslaviji, poput one koju je 1986. u Zagrebu, u nakladi Arhiva Jugoslavije i Globusa objavio srpski povjesničar Živko Avramovski, pod naslovom “Britanci o Kraljevini Jugoslaviji. Godišnji izveštaji Britanskog poslanstva 1921-1938. (Knjiga prva 1921-1930., knjiga druga 1931-1938.). Reklo bi se da izvješće nije bilo poznato ni Ljubi Bobanu, vjerojatno najsustavnijem istraživaču povijesti HSS-a u Mačekovo doba. U raspravi “Geneza, značenje i odjek Zagrebačkih punktacija”, Boban piše:

                “Dvojica engleskih političara, B. Riley i R. J. Davies, posjetili su u rujnu 1932. Beograd i Zagreb i razgovarali s više osoba. U listu Manchester Guardian od 30. IX. 1932. bez potpisa su objavili članak u kojem su iznijeli i razgovore s Mačekom i Trumbićem. Prema navodima u članku obojica su se izjasnila za otcjepljenje Hrvatske.

                 Nakon tog članka u Manchester Guardianu, protiv Trumbića i Mačeka povedena je u režimskom novinstvu oštra kampanja. U prvo vrijeme Trumbić je otklonio Meštrovićeve sugestije da demantira navode u članku, a protiv lista Novosti podigne optužbu (sic!). Kasnije je, međutim, odlučio da napiše demanti, što je trebalo biti samo usputno, a glavno mu je bilo da se britanskoj javnosti objasni suština hrvatskog pitanja. Tako je na početku studenoga (naknadno je dodan datum: 3. XI. 1932) izradio opsežniji elaborat o hrvatskom pitanju. Iz uvodne bilješke uz taj tekst vidi se da je to bilo namijenjeno nekome kao uputa kako treba da postupi da bi se britanska javnost o tim pitanjima informirala.  

Amputacija Hrvatske prema planu pukovnika Šimovića i Antonijevića

                U Napomeni uz jedan primjerak tog elaborata  stoji:  '1.  U  početku priloženog sastavka opovrgavaju se, u zgodnoj formi, netočnosti, koje se nalaze u članku Man. Guardiana od 30. IX. To je potrebno najprije stoga, što najvažnije stavke iz naših razgovora nisu doista točne, da izgleda da se hoće pod svaku cijenu cijepati ovu državu u više manjih, o čemu uopće neće u Engleskoj da čuju. Ako bi se išlo u Englesku trebalo bi, prije nego bi se išta dalo u štampu, sastati sa dotičnim dopisnikom da se stvar razjasni i sporazumno udesi. Treba također viditi i brošuru, koju se čuje da su već izdala ona dva engl. zastupnika o svom putu ovamo i da je jedan primjerak stigao u Zagreb.

                Potrebno je da se spomene i novinarska kampanja protiv nas, jer osim ostaloga, to nameće neku dužnost listu, da nam otvori stupce da uzmognemo iznijeti svoje autentične poglede o istom predmetu, koji u isto vrijeme mogu da objasne i sam članak od 30. IX.

                2. Poslije toga crtaju se u prilogu prilike u Jugoslaviji tako da engl. publika dobije sliku o stanju u njoj i da upozna uzroke nezadovoljstva Hrvata, tj. hrvatsko pitanje. Iz opisa toga stanja ima da slijedi po sebi opravdanost zahtjeva na samostalnost kao posljedica prava Hrvatske i suviše jedna nužna obrana od daljnjeg stradanja...’”.

                Kao u slučaju nepotpisanoga članka iz Daviesova i Rileyeva pera, The Manchester Guardian je češće otvarao stranice hrvatskoj problematici. Hvaleći njegovu pomoć, Robert William Seton-Watson će se 14. siječnja 1933. potužiti Svetozaru Pribićeviću da uredništvo ne zna razlikovati ozbiljne od neozbiljnih, korisne od nekorisnih članaka, pa je tako nedavno objelodanilo napis Stjepana Sarkotića i gospođice Edith Durham, albanologa, koja je izraziti srbofob (“une serbophobe rabide et dégoűtante”). Seton-Watson je neozbiljnima ili nepoćudnima smatrao sve one tekstove, koji u pitanje dovode opstanak jugoslavenske države.

                Članak “Hrvati i Jugoslavija (“The Croats and Yugoslavia”) Riley i Davies su, po prethodnom dogovoru s vodstvom HSS-a, kako August Košutić 28. rujna 1932. izvješćuje Pribićevića, objavili u Manchester Guardianu 30. rujna 1932. Središnji dio tog članka uvrstio je Mirko Glojnarić u zbirku “Vođa govori. Ličnost, izjave, govori i politički rad vođe Hrvata, Dra. Vladka Mačka”. Trumbićev elaborat o hrvatskom pitanju iz studenoga 1932. objavio je Boban u sklopu već spomenute rasprave (str. 16.-34.), a njegovim reakcijama na Rileyev i Daviesov članak u Manchester Guardianu posvetio je i dio rasprave “Prilozi za političku biografiju Ante Trumbića u vrijeme šestojanarskog režima (1929-1935)”, koja je izvorno objavljena u Historijskom zborniku (1-4/1968-69), a prerađena i dopunjena u djelu Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, II., str. 15.- 87., osobito str. 42.-47. Na tom mjestu Boban tek u podrubnoj bilješci spominje Rileyevo i Daviesovo izvješće, domećući da se njegov prijepis nalazi u NSK. Međutim, on tvrdi (navodeći čak engleski naziv i mjesto izdanja!) da je nastalo u listopadu 1933.  

Pašićev plan amputacije Hrvatske

                 No, to ne će biti točno. Vrijedi ponuditi dokaze za tu tvrdnju. Prvo, izvješće je jasno datirano: “listopad 1932.”. Drugo, neprijeporno je, da su Riley i Davies u Hrvatskoj boravili u rujnu 1932. Tu godinu obilježavaju dva krupna događaja, Brušanski (Velebitski) ustanak (7. rujna 1932.) i tzv. Zagrebačke punktacije (7. studenoga 1932.). Nijedan od njih se u izvješću ne spominje. Da je izvješće nastalo u listopadu 1933., kao što tvrdi Boban, nema sumnje da bi Punktacije u njemu bile spomenute, jer su one predstavljale važan programski dokument, kojemu je težinu davala i činjenica da ih je potpisao dr. Mile Budak. Budući da se Punktacije mogu jasno tumačiti kao argument u prilog opstanka preustrojene Jugoslavije, skoro je sigurno da bi sastavljači izvješća istaknuli kako su, eto, i frankovci spremni založiti se za očuvanje Jugoslavije, ako bi se iznova i na drugačiji način krenulo od državnopravnog stanja koje je postojalo 1. prosinca 1918. Treće, kad krajem listopada i početkom studenoga 1932. sastavlja svoj elaborat o hrvatskom pitanju, Trumbić spominje ne samo da je brošura objavljena, nego i da je jedan primjerak stigao u Hrvatsku. To ne bi bilo moguće, da je brošura nastala godinu kasnije. Četvrto, izvješće završava napomenom, da je dovršeno prije 10. listopada (sic!), kad se u Manchester Guardianu pojavila vijest da su u Hrvatskoj izbili ozbiljni sukobi. U nedostatku uvida u taj list, ostaje primijetiti da u jesen 1933. u Hrvatskoj nije bilo “ozbiljnijih sukoba”. U listopadu te godine je, doduše, bilo nekoliko diverzija (smrt hrvatskoga narodnog borca Josipa Krobota!), a pred kraj rujna uhićen je veći broj sveučilištaraca.

                 S obzirom na to da su Riley i Davies u Zagrebu bili u rujnu 1932., “ozbiljni sukobi” koji su se zbili dok su oni dovršavali izvješće, moraju se smjestiti u jesen 1932. Nema, naime, nikakva logična objašnjenja, da se izvješće o putu iz rujna 1932. sastavlja tek trinaest mjeseci kasnije, tim prije što su se političke prilike u Jugoslaviji dramatično zaoštravale. Stoga će se izraz “ozbiljni sukobi” najvjerojatnije odnositi na Brušanski ustanak (7. rujna 1932.). Logično je i to da je izvješće sastavljeno već u rujnu 1932., ali je kao brošura objavljeno odnosno umnoženo mjesec dana kasnije, u listopadu te godine, možda kao objašnjenje polemike i hajke protiv Mačeka i Trumbića, koja je započela nakon objavljivanja članka u Manchester Guardianu. Također se ne bi reklo da je zagrebački primjerak, kako tvrdi Boban, “prijepis”. Budući da je naslovna stranica tiskana, čini se da se ne će raditi o prijepisu, nego o primjerku izvješća sastavljenog za potrebe Balkanskoga komiteta odnosno britanskog Parlamenta. U svakom slučaju, Boban se tim izvješćem ne služi. Ono nije poznato ni Ivi Petrinoviću koji je Elaborat o hrvatskom pitanju uvrstio u Trumbićeve Izabrane spise. Članak iz Manchester Guardiana i Trumbićev odgovor na nj Petrinović spominje i u monografiji Ante Trumbić. Politička shvaćanja i djelovanje. Međutim, o Rileyevu i Daviesovu izvješću nema ni spomena.

                Okolnost da je izvješće uglavnom nepoznato i stručnoj javnosti, dodatni je razlog za njegovo prevođenje i objavljivanje. No, najvažnije je nesumnjivo to da izvješće britanskih parlamentaraca pokazuje kako je stranim političkim i diplomatskim krugovima već početkom 30-tih godina bilo prilično jasno, da je jugoslavenska država neprirodna tvorevina s krajnje neizvjesnom budućnošću. Zbog brutalne velikosrpske politike, nakon svega jednog desetljeća zajedničkog života Hrvata i Srba u istoj državi, odnosi među njima su se tako zaoštrili da je raspad države bilo moguće spriječiti samo krajnje nedemokratskim sredstvima, uvođenjem kraljevske diktature. Ali, i ta se diktatura pokazala samo sredstvom za postignuće velikosrpskih ciljeva.

                 Ne mogu se, naravno, sva utvrđenja izvjestitelja prihvatiti kao točna. Još manje su prihvatljive njihove preporuke za rješenje hrvatskog pitanja. No, treba uvijek imati na umu da te preporuke ne slijede iz hrvatskih narodnih težnji, nego se te težnje pokušava dovesti u sklad s interesima Velike Britanije. Izvjestitelje, uostalom, situacija u Jugoslaviji zanima samo utoliko koliko se ona tiče britanskih interesa. Iz samog dokumenta posve je razvidno da njihovi hrvatski informatori potječu iz kruga oko dr. Vladka Mačeka. Karakteristično je pritom, da se pri spominjanju hrvatskih akcija u inozemstvu ne spominju Trumbićevi kontakti s inozemnim predstavnicima, kao ni predstavke i memorandumi koje su Društvu naroda upućivali Hrvati iz različitih zemalja, a i dr. Ante Pavelić. Razlog tomu može biti težnja Mačekova kruga da hrvatsku narodnu frontu prikaže posve jedinstvenom (“monolitnom”) i zbijenom oko vodstva zabranjene Hrvatske seljačke stranke. No, može biti i to, da se stvaranju takve predodžbe prionulo iz uskih, strančarskih motiva.

                Ako bi se točnom pokazala potonja pretpostavka, onda bi trebalo u pitanje dovesti i tezu da je rascjep hrvatske političke fronte na Mačekove jugoslavenske reformiste i pavelićevske hrvatske nacionaliste započeo tek sredinom 30-tih godina, nakon atentata u Marseilleu i petosvibanjskih izbora (1935.). Činilo bi se, dakle, da Mačekovo distanciranje od Pavelićevih separatističkih akcija datira iz ranijeg razdoblja, iako ga Pavelić postaje svjestan tek 1936., nakon što je izišao iz torinske tamnice, te se u Palermu sastao s Trumbićem, a i drugim kanalima doznao da se Maček definitivno priklonio reformiranju Jugoslavije. U svjetlu tih činjenica Pavelić će pokušati iz Italije prebjeći u Švicarsku, ali u tome ne će uspjeti, pa se 1936. godine – pritisnut nepovoljnim političkim razvojem koji će uskoro kulminirati Uskrsnim paktom Italije i Jugoslavije – prvi put (uzaludno) obraća Berlinu...

                Ali, takav se razvoj u ranu jesen 1932. još nije mogao predvidjeti. Britanskim izvjestiteljima hrvatska se politička oporba s razlogom mogla činiti jedinstvenom, kako na organizacijskom planu, tako i u pogledu svojih težnji i zahtjeva. Hrvatska je bila ujedinjena u neprihvaćanju srpskoga gospodovanja i posvemašnjoj suglasnosti oko toga da je sva povijest Jugoslavije upravo povijest toga gospodovanja. Davies i Riley su o tome sasvim korektno izvijestili. Štoviše, u svojim su zaključcima, protivno uvjeravanjima režimskih krugova, izrazili uvjerenje “da hrvatski nacionalni osjećaj u hrvatskom selu raste i ako ti ljudi uskoro ne dobiju slobodu, mogle bi uslijediti vrlo ružne posljedice”. Pravilno su procijenili i to da, ako Jugoslavija zarati s kojim susjedom (npr. Italijom, na francuski poticaj), “nije vjerojatno da će Hrvati priskočiti u pomoć Italiji”.

                Britancima su, dakle, temeljne činjenice i smjerovi političkog razvitka bili poznati već početkom tridesetih godina. Kad je tako, onda je umjesno postaviti pitanje, zašto je britanska politika i dalje uporno inzistirala na očuvanju Jugoslavije, ne zalažući se – protivno savjetu ove dvojice izvjestitelja - ozbiljno čak ni za kozmetičke promjene, poput dokidanja elemenata apsolutističke i naglašeno velikosrpske politike (bar ne do uoči rata, dok ju strah od Hitlera nije nagnao na stanovit zaokret koji će dovesti do uspostave Banovine Hrvatske).

                Nema sumnje da su ključnu ulogu u nastavku te projugoslavenske (eo ipso protuhrvatske) politike imali politika ravnovjesja sila i strateški britanski interesi, tj. težnja da se potporom Jugoslaviji parira talijanskom i njemačkom utjecaju u Podunavlju i na Jadranu, a time i u Sredozemlju, kako ne bi došlo do ugrožavanja Sueza i istočnih britanskih posjeda. U takvoj su strategiji Srbi za Britance bili svojevrsni “čuvari vrata” (guardians of the gate). No, cjelovit odgovor na postavljeno pitanje pretpostavlja i raspravu o tome, jesu li hrvatske političke snage ostale na pozicijama obrane hrvatskih interesa, ili su hrvatske nacionalne interese podredili interesima Londona. U tom se svjetlu može smatrati utvrđenim, da je jedan od ključnih elemenata hrvatske tragedije u XX. stoljeću upravo spremnost nekih hrvatskih političkih snaga da se stave u službu politike onih država, koje su apriorno, dosljedno i bezuvjetno isključivale mogućnost uspostave svake, demokratske ili nedemokratske, hrvatske države. Time se objektivno podupirala takva politika Londona i Pariza, te se istodobno ohrabrivalo velikosrpski režim.

                Tekst izvješća s engleskog je jezika još 1987. preveo, te ovdje za tisak priredio Tomislav Jonjić. Prijevod nastoji, koliko je to moguće, sačuvati obilježja i stil izvornika, te poštuje službeno nazivlje koje je vrijedilo u doba Kraljevine Jugoslavije i koje je izabrano u duhu državnoga, srpskog, a ne hrvatskog jezika (npr. poslanik umjesto zastupnik, Ministarski savjet umjesto Ministarsko vijeće, administracija umjesto uprava i sl.). Osim tamo gdje je drugačije navedeno, sve bilješke potječu od priređivača. Kako tekst ne bi, uslijed opterećenja bilješkama, postao neprikladan za ovaj časopis, objašnjenja su svedena samo na ona koja su nuždna za razumijevanje.

 

HRVATI POD JUGOSLAVENSKOM VLAŠĆU

Rezultati istrage koju su proveli
Rhys J. DAVIES, član Parlamenta i
Ben RILEY, bivši član Parlamenta
Listopad 1932.
I. Predgovor
II. Pritužbe Hrvata
III. Izvještaj i zaključci

 

HRVATI POD JUGOSLAVENSKOM VLAŠĆU

Istražni pohod

I. PREDGOVOR

 

Auktori ovog izvješća su članovi Balkanskog komiteta, koji se s vremena na vrijeme sastaje u Donjem domu Parlamenta. Obojica smo tijekom više godina zainteresirani za probleme manjina na Balkanu, kao i drugdje.

Godine 1931. g. Rhys Davies, zajedno s o. Jamesom Barrom, tadašnjim zastupnikom za Motherwell proveo je istraživanje i sastavio izvještaj o statusu nekoliko milijuna Ukrajinaca u istočnoj Galiciji pod poljskom vlašću. Zainteresirani za tu temu u našoj zemlji bili su, uvjereni smo, puno bolje informirani o situaciji pomnim čitanjem studije napravljene na licu mjesta.

I ovo istraživanje koje su napravili potpisani, slijedi u osnovnim crtama prethodno, ono gospode Barra i Daviesa, s temom iz istočne Galicije. Misao koja nas je pokrenula na poduzeće ove zadaće, bila je ista, naime, želja za saznanjem istine. Toliko se pisalo u javnom tisku i toliko se u posljednje vrijeme probudilo zanimanje našeg svijeta za nevolje na Balkanu, da smo sami odlučili vidjeti Jugoslaviju i stanje u njoj. Željeli smo se uvjeriti jesu li opravdani oprečni novinski izvještaji o statusu Hrvata, je li situacija u Jugoslaviji tako strašna kakvom se prikazuje i je li vlada te zemlje, označena kao "diktatura", doista tako oštra u postupanju s Hrvatima, kako se tvrdi.

Nismo, naravno, pošli s unaprijed kritičkim nakanama u odnosu na jugoslavensku vladu, niti smo imali ikakvih obveza prema bilo kojoj osobi ili organizaciji na hrvatskoj strani, kad bismo spoznali da su za sadašnju nesretnu situaciju sami krivi. Od početka istrage i izvještaja bili smo potpuno slobodni izvijestiti o utvrđenom stanju.

Dalje, pristupili smo hrvatskom problemu bez ikakvih pristranosti i predrasuda, te smo se, koliko je to god bilo moguće, vodili načelom pravičnosti. Odlučili smo otvoreno kazati: nađemo li da je vlada oštra, reći ćemo. Isto tako: utvrdimo li da su Hrvati nerazumni u postavljanju zahtjeva za onim što smatraju svojim pravima, izvijestit ćemo tako.

Nastojali smo doznati odgovor jugoslavenske vlade na hrvatske optužbe; ali u ovakvim stvarima naročito je teško razaznati konkretne i precizne odgovore vlade. Napokon, u ovaj izvještaj uvršteni su i naši zaključci.

Dok smo u nekim prigodama putovali odvojeno, zadovoljavali smo se i posrednim činjenicama.

 

BEN RILEY,                                               RHYS J. DAVIES,
28, Westfield                                         Donji dom,
Avenue, Oakes,                                    London, S. W. 1
Huddersfield
Listopad 1932.

II. POVIJESNI OSVRT

ZEMLJOPISNI POLOŽAJ I POVIJEST HRVATSKE

Hrvati nastanjuju ona područja Jugoistočne Europe koja su staroj Austro-Ugarskoj monarhiji umnogome tvorila status velike sile, naime, istočnu obalu Jadrana i područje između Jadrana i srednjeg toka Dunava.

Sjeverni dio tog područja naziva se Hrvatskom; južna primorska pokrajina je Dalmacija, a između njih leži Bosna i Hercegovina.

Hrvati su nastanili te zemlje u šestom stoljeću, te su stvorili i organizirali vlastitu državu. U dvanaestom stoljeću Hrvatska je ušla u personalnu uniju s Ugarskom, a u šesnaestom stoljeću i s Austrijom; obje su unije trajale do svršetka Prvoga svjetskog rata.

Neki dalmatinski gradovi i otoci četiri su stoljeća bili pod dominacijom Venecije. Sve hrvatske zemlje su stoljećima patile zbog turskih provala, a Bosnom i Hercegovinom su Turci vladali do 1878.

Usprkos svemu tome, osjećaj hrvatske nacionalne i državne individualnosti u hrvatskome narodu nikad nije utrnuo.

Do raspada Austro-Ugarske monarhije, odnosi Hrvatske s Ugarskom i Austrijom uređivani su ugovorima sklopljenima između uglednika Hrvatske s jedne, i Ugarske odnosno Austrije s druge strane. Posljednji ugovor, sklopljen 1868., poznat je kao "Nagodba". Prema Nagodbi, predratna Hrvatska uživala je u znatnoj mjeri zakonodavnu i upravnu autonomiju. Unutarnji poslovi, pravosuđe, školstvo i poljodjelstvo bili su u potpunosti autonomni.

Posljednja predratna desetljeća hrvatskog javnog života mogu se okarakterizirati kao, s jedne strane, borba protiv madžarskih nasrtaja na hrvatsku autonomiju, a s druge strane, kao borba za priključenje Dalmacije, koja je protupravno odvojena od Hrvatske i pretvorena u austrijsku pokrajinu, te Bosne i Hercegovine, koju su Austrija i Ugarska proglasile posebnim tijelom i njom zajednički upravljale.

ZEMLJOPISNI POLOŽAJ I POVIJEST SRBIJE

Srbi su u šestome i sedmom stoljeću nastanili područja istočno od Hrvata: južnije od rijeke Save, a istočnije od Drine. Drina je stoljećima bila granica utjecajnih sfera istočne i zapadne kulture u Južnoj Europi. Raspadom staroga Rimskog carstva u dvije zasebne države - istočnu i zapadnu - Drina je postala njihova granica. Hrvati, nastanjeni u zapadnoj sferi, postali su rimokatolici i prihvatili latinsko pismo, a Srbi su pali pod bizantski utjecaj, te prihvatili pravoslavlje i rusko pismo. Iako su Hrvati i Srbi Slaveni i govore gotovo isti jezik, i iako ih je više od tisuću godina dijelila samo rijeka, nikad u povijesti nisu zajednički tvorili istu, jednu državu.

Koncem četrnaestog stoljeća, nakon poraza na Kosovu (1389.), Srbija je postala turskom pokrajinom, ostavši to sve do početka devetnaestog stoljeća.

Hrvatski nacionalni karakter oblikovan je pod utjecajem zapadnih naroda; nasuprot tomu, srpski karakter razvijao se pod utjecajem Bizanta s jedne i Turske s druge strane.

 

 1  Časopis za suvremenu povijest, I./1971., str. 153.-209.; objavljeno i u: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije I, II izd., Zagreb, 1989., str. 9.-76. (Isticanja u izvorniku.)

2  R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni. Korespondencija 1906-1941. Zagreb-London, 1976., Knj. II., dok. 224, str. 262.-263.

3  R. W. Seton-Watson (1879.-1951.), podrijetlom Škot, ali čvrsti zagovornik unije s Engleskom. Od početaka političke karijere pokazuje zanimanje za europski Jugoistok. U hrvatske zemlje prvi put dolazi 1909., a desetljećima održava kontakte s hrvatskim političarima jugoslavenske orijentacije. Tijekom svjetskog rata pomaže Jugoslavenski odbor, osobito Frana Supila, te sudjeluje u osnivanju Srpskoga potpornog društva (Serbian Relief Fund), a ima snažan utjecaj u Srpskom društvu (Serbian Society). Nakon rata nastoji miriti hrvatsko-srpske antagonizme i pozdravlja sporazum Cvetković-Maček. Ujesen 1942. povlači se iz državne (obavještajne) službe i vraća se na sveučilište. Podupire partizane, ali se 1945. razočarava jugoslavenskom stvarnošću i potpuno povlači iz politike.

4 Ljubo Boban, Prilozi za političku biografiju Ante Trumbića u vrijeme šestojanarskog režima (1929-1935), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije II, II. izd., Zagreb, 1989., str. 42.

5  Zagreb, 1936., str. 149.-150., usp. str. 182.

6  Lj. Boban, Prilozi za političku biografiju Ante Trumbića..., Kontroverze II, str. 42.

7  Ante Trumbić, Izabrani spisi. Izabrao i uredio Ivo Petrinović, Splitski književni krug, Split, 1986., str. 335.-367.

8  Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1986., str. 341. i d.

9  A za nju ima nemalih potvrda u ostalim aktivnostima HSS-a tijekom desetljeća.

10  Pokušaj Pavelićeva bijega iz Italije “jugoslovenska istoriografija”, a za njom i tzv. hrvatski hrvatski stručnjaci, potpuno prešućuju. Slučajno?

11  Tradicionalno je službeni London, dakako, vodio računa i o tome da francuska politika ne remeti ravnovjesje sila na kontinentu.

12 Godine 1527. Hrvatska nije ušla u “personalnu uniju s Austrijom”, nego je odlukom hrvatskog plemstva Ferdinand Habsburški izabran hrvatskim kraljem.

13  U izvorniku se rijeka Drina bez iznimke naziva “Dvina”.

14  Istaknuto u izvorniku.

RAZLIKE IZMEĐU SRBIJE I HRVATSKE

Razlike između Srbije i Hrvatske. Gosp. G. E. R. Gedye, dugogodišnji dopisnik engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe, kaže u svome nedavno objavljenom djelu "Baštinici Habsburga" (London, svibanj 1932.): "Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu".  

Nikola Pašić (1846.-1926.)

"Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje - Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije)." (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Stvaranje Jugoslavije i priznanje velikih sila

Naziv kojim je država Srba, Hrvata i Slovenaca (sada službeno od strane Beograda nazvana Jugoslavijom) bila priznata od velikih sila, nalazi se u uvodnom dijelu "Ugovora između savezničkih sila i pridruženih snaga i države Srba, Hrvata, Slovenaca", koji je zaključen 10. rujna 1919. u Saint-Germain-en-Laye. Sljedeće je obveze, nabrojane u toj preambuli, Srbija prihvatila prije sklapanja Ugovora:

                "Budući da je srpski, hrvatski i slovenski narod iz okvira nekadašnje Austro-ugarske monarhije vlastitom slobodnom voljom odlučio ujediniti se sa Srbijom u trajnu zajednicu, sa svrhom formiranja jedne suverene i neovisne države pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, i

"Budući da su se princ regent Srbije i srpska vlada složili s ujedinjenjem, stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je preuzelo vrhovništvo nad područjima nastanjenim ovim narodima, i

"Budući da država Srba, Hrvata i Slovenaca vlastitom slobodnom voljom želi svim narodima unutar državnog teritorija, bez obzira na rasu, jezik ili vjeroispovijest, dati puno jamstvo da će se nad njima i dalje vladati u skladu s načelima slobode i pravde."

Vidi se iz navedenog ugovora da su Saveznici i pridružene snage priznali državu Srba, Hrvata i Slovenaca, pod uvjetom: (1) da su se srpski, hrvatski i slovenski narod iz okvira Monarhije vlastitom slobodnom voljom odlučili ujediniti sa Srbijom u trajnu zajednicu, i (2) da država Srba, Hrvata i Sovenaca svim žiteljima na državnom području, bez obzira na rasu, jezik ili vjeroispovijest, dade puno jamstvo da će njima vladati u skladu s načelima slobode i pravde.

"Slobodna volja hrvatskog naroda"

Hrvati su prvotno bili zainteresirani za zajednicu Južnih Slavena. Njima je ta zajednica označavala bratstvo Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara; slobodnih, ne samo u kontaktima s drugim nacijama, nego i međusobnim odnosima. Njihova je koncepcija utjelovljena u ideji državne zajednice sastavljene od država Južnih Slavena.

Što je učinjeno da bi se ostvarila ta ideja

U Zagrebu je Hrvatski sabor 29. listopada 1918. prekinuo sve odnose s Austro-Ugarskom, proglasivši neovisnu Hrvatsku državu, te izglasavši rezoluciju u prilog formiranja države Srba, Hrvata i Slovenaca, dodajući: "Ustavotvorna skupština Srba, Hrvata i Sovenaca odlučit će o obliku (monarhija ili republika), kao i o unutrašnjem ustrojstvu (konfederacija ili federacija) države, kvalificiranom većinom, koja će spriječiti obično nadglasavanje."  

Grobovi hrvatskih domobrana, ubijenih 5.12.1918. na Jelačićevu trgu po nalogu Budislava Grge Anđelinovića

                 Sve druge manifestacije volje Hrvata u prilog prvotno formulirane ideje o zajednici Južnih Slavena, slijedile su taj put. Najpoznatija od njih je Krfska deklaracija od 7. srpnja 1917. Njom je, glede ustava buduće zajednice, određeno da "ustav mora izglasovati kvalificirana većina."

Krfsku deklaraciju je prihvatio i potpisao g. Pašić, predsjednik vlade Srbije.

Dne 9. studenog 1918. u Genevi, predstavnici Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja koje su se nalazile u bivšoj Monarhiji, složili su se s predstavnicima Srbije o privremenome ustavnom uređenju zajednice, koja bi imala biti stvorena. Ovaj je ustav imao ostati na snazi do donošenja odluke Ustavotvorne skupštine. Prema tom sporazumu, utvrđeno je da se formiraju dvije vlade, jedna u Beogradu za Srbiju, druga u Zagrebu, koja bi pokrivala Hrvatsku i druge zemlje, ranije austro-ugarske pokrajine. Dalje, trebala su biti stvorena zajednička ministarstva koja bi se bavila vanjskim poslovima, vojnim pitanjima i pripravama za Ustavotvornu skupštinu.

Držanje Srbije

Predstavnici Srbije već su na samom početku života nove zajednice pokazali da ne polažu puno na moralne i pravne obveze koje su prethodno preuzeli.

Umjesto oživotvorenja ženevskog sporazuma od 9. studenog 1918. kojeg su potpisali predsjednik Pašić i predstavnici svih srpskih političkih stranaka, Srbija je uspostavila svoju vladavinu nad hrvatskim zemljama. Koristeći status države pobjednice, srpske su trupe okupirale Hrvatsku neposredno po zaključenju primirja. Zaštićena vojskom, srpska je vlada zauzela svu vlast u Hrvatskoj i započela ekonomsku eksploataciju u korist Srbije, sustavno gušeći hrvatski nacionalni život u svim sferama.  

Iako su srpski predstavnici bili prihvatili sazivanje Ustavotvorne skupštine u roku od šest mjeseci, sada su otezali sa sazivanjem pune dvije godine, čekajući konsolidaciju srpske vlasti u krajevima koje je srpska vojska okupirala nakon primirja.

Ustavotvorna skupština

Ustavotvorna skupština iz 1921. ne znači ništa drugo do stvaranja privida legalnosti na činjenicama stvorenim silom u periodu od 1918. do 1920. U svjetlu toga načelo kvalificirane većine nije primijenjeno. Štoviše, izbori su provedeni na temelju cenzusa iz 1910., koji je Srbiji dao neadekvatan i nadmoćan položaj. Suočeni s takvom situacijom, Hrvati su odbili sudjelovati u radu Ustavotvorne skupštine.

 Ustav iz 1921., jednodušno prihvaćen od svih političkih stranaka u Srbiji, bio je kulminacijska točka Pašićeva svesrpstva. Ono je raskomadalo Hrvatsku i potpuno je podvrgnulo Beogradu. Ali, to je bila samo jedna od uvodnih faza svesrpskih nastojanja. Primjenjivale su je i naredne vlade, na način koji se prilagođavao pansrpskim težnjama.

Usprkos ograničenjima u protivnom smjeru, sadržanima u ustavu, policija je postala svemoćna. Da bi se to ilustriralo, dovoljno je sjetiti se uhićenja hrvatskoga nacionalnog lidera, Stjepana Radića i petorice njegovih suradnika 1924. i 1925. Oni su šest mjeseci držani u redarstvenom pritvoru, usprkos sudskim priopćenjima da ne postoji zakonski razlog za postupanje protiv njih.

Opći izbori održavani u doba tog Ustava bili su nečuveni po metodama nasilja i korupcije koja je korištena. Iako Srbi čine manjinu u čitavoj državi, uvijek bi dobivali oko 65% poslanika na općim izborima.

Ubojstvo hrvatskoga nacionalnog vođe u beogradskom Parlamentu

Glavna prepreka stabilizaciji srpske nadmoći nad ostalim narodima ležala je u trajnom otporu Hrvata, kojeg je organizirao i vodio Radić. Srbija je vjerovala da je micanje Radića neizostavni uvjet učvršćenja njene dominacije. 20. lipnja 1928. Puniša Račić, član vladine većine, ispalio je pet revolverskih hitaca na Radića i drugove na otvorenoj sjednici beogradskog parlamenta, teško ranivši Radića, ubivši dva hrvatska poslanika i ranivši još dva. Počinivši zločin, ubojica je kliknuo: "Izvršio sam svoju dužnost... Živela Velika Srbija!" Sedam tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928., Radić je umro.

Zločin od 20. lipnja 1928. već prije je nagovijestilo pisanje beogradskog tiska. "Politika" je publicirala uvodni članak na kraju kojeg je objavila da bi se lako mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to država ne uradi. "Samouprava", glavni organ najjače srpske političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu. List premijera Vukićevića, "Jedinstvo", početkom lipnja 1928. objavio je članak potpisan od strane izdavača, kojim ovaj potvrđuje da je apsolutno u interesu države da se Radić umori. Ubojica su poslije srpski svećenici slavili kao "nacionalnog junaka."

DIKTATURA

Dana 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar proglasio je diktaturu. On je taj čin pokušao opravdati tvrdnjom da su hrvatski zahtjevi za samoupravom "nepomirljivi i nerazumni". Tada je rekao: "Suočen s dilemom: dopustiti podjelu države i cijepanje na autonomne dijelove, ili nametnuti - i silom - očite interese zemlje, ja sam izabrao drugi put i ukinuo ustav".  

 Grob hrvatskog omladinca Marka Zorke, kojega je ubio Berislav Anđelinović, nagrađen diplomatskom službom u Washingtonu

Kralj diktator je i u drugim izjavama izrazio istu ideju. U prijestolnom govoru od 6. siječnja 1932. kralj Aleksandar je rekao: "Pomoću ustava iz 1921. mi smo pokušali iznijeti državu i nacionalni zadatak, ali je bivalo sve jasnije da naša nacionalna ideja nije prihvaćena, niti je u ustavu trojedine države primila adekvatan izraz, kao ni snagu organiziranoga nacionalnog jedinstva. U takvoj državnoj organizaciji, naš organizirani politički život je s teškoćama pokušavao izići iz uskih granica odvojenih etničkih grupa. Odlukom od 6. siječnja 1929. ja sam prekinuo s takvom državom. Bila je to moja sveta dužnost prema naciji i prema historiji".

Svi kraljevi diktatorski akti bili su u skladu s ovim deklaracijama. On je, najprije, zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode "Times" od 11. veljače 1931. nazvao "europskim skandalom" i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom "Ligi za ljudska prava". Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Kulminacijska točka takvih čina dosegnuta je kraljevskim dekretom od 3. listopada 1929. Na temelju tog dekreta umjetno je stvorena srpska većina u šest od devet novostvorenih provincija. Npr. Srbi su u Bosni manjina. Međutim, novim aranžmanom, a pomažući se prostranim područjima Srbije, stvorene su tri nove pokrajine, svaka sa srpskom većinom. Na taj način Srbi imaju većinu u dvije trećine pokrajina, iako sami čine tek dvije petine žiteljstva.

 

1  Naslov izvornika: Heirs to the Habsburgs.

2  Istaknuto u izvorniku.

3  Istaknuto u izvorniku.

4  Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a ne Država Srba, Hrvata i Slovenaca, proglašena 29. listopada 1918.

5  Isto.

6  Velja Vukićević, od travnja 1927. predsjednik vlade Kraljevine SHS.

7  Istaknuto u izvorniku.

8  Istaknuto u izvorniku.

9  Istaknuto u izvorniku.

10  Misli se na apel kojega su povodom atentata na Milana pl. Šufflaya (18. veljače 1931.) u travnju 1931. Međunarodnoj ligi za ljudska prava posredovanjem Njemačke lige za ljudska prava uputili iz Berlina Albert Einstein i Heinrich Mann.

11  Banovine.

 

HRVATSKO PARLAMENTARNO PREDSTAVNIŠTVO

Hrvatska seljačka stranka – narodni vođa dr. Maček

Njihova važnost i njihova uloga opisana je u sljedećoj izjavi, koju su Hrvati iz Chiga nedavno dali: "HSS predstavlja hrvatski narod sve od 1918. Od šezdesetsedam hrvatskih poslanika, izabranih na posljednjim općim izborima održanima 1927. (s izuzetkom bosanskih Muslimana, organiziranih na konfesionalnoj bazi), šezdesetjedan pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci, šest ostalih podijeljeno je na drugih pet političkih grupacija. U skladu s tim, Hrvatska seljačka stra nka i nije politička stranka u uobičajnom značenju riječi, nego je istovjetna sa samim politički organiziranim hrvatskim narodom. Zbog toga su sve beogradske vlade, želeći potisnuti hrvatski narod, provodile nemilosrdne kampanje protiv HSS, a posebice protiv njegova osnivača i vođe Stjepana Radića. Iz istog razloga, današnji vlastodršci posvećuju posebnu pozornost Radićevu nasljedniku, današnjemu hrvatskom nacionalnom vođi, dr. Mačeku. Tijekom prvih mjeseci nakon proglašenja diktature, pokušali su pridobiti ga nudeći mu ministarske stolice. Kad su se ti pokušaji pokazali besplodnima, pribjegli su metodama zastrašivanja i prijetnji. Na koncu, uhićen je kao zločinac i nametnut mu je proces. Na zgražanje uljuđenog svijeta, nastavili su mučiti pojedine osobe s ciljem da izvuku optužbe protiv dr. Mačeka. Kad su te metode raskrinkane, bili su prisiljeni razriješiti ga krivice i pustiti ga na slobodu."  

Dio nacionalističkih publikacija prešućenim britanskim informatorima

   "Nešto kasnije, napadaji i prijetnje umorstvom sustavno su pratile dr. Mačeka, kao što je bio slučaj i s Radićem posljednjih mjeseci prije njegova ubojstva. Sada, kao i onda, napadaji i prijetnje dolaze do pojedinaca i organizacija koje, iako neodgovorne, ipak ovise o režimu. U posljednje vrijeme te su prijetnje postale sve učestalije. Kralj Aleksandar je 31. siječnja u Zagrebu objavio: "Sada više nema posrednika između Kralja i naroda; uklonio sam ih jer su priječili najviše interese nacije, sijući mržnju i ubijajući vjeru."

Neki su elementi interpretirali ovu izjavu kao dopuštenje da se ukloni nezgodni Maček, kao što je Puniša Radić neutralizirao Radića.

Skrećemo pozornost javnog mnijenja na ove činjenice, držeći da je naša dužnost naglasiti da su za život i osobnu sigurnost dr. Mačeka odgovorni beogradski diktator i njegovi najbliži suradnici.

Hrvatska djelatnost u inozemstvu

Diktatorski režim je, naravno, ugušio svaku političku aktivnost. Ipak, Hrvatsko narodno predstavništvo to nije šutke promatralo. U zapadnu Europu poslalo je izaslanstvo (zastupnici Košutić i Krnjević) da bi Europljanima razjasnilo pravi tok stvari pod diktaturom, a napose stvarno raspoloženje Hrvatske.

To je izaslanstvo odaslalo dva memoranduma glavnim predstavnicima javnog mnijenja u svijetu. Također redovito tiska glasilo nazvano "Croatia" (izdavač: Krnjević) obraćajući se istoj javnosti.

Jedna od najboljih potvrda situacije pod diktaturom može se naći u memorandumu Izaslanstva Narodnog predstavništva Hrvatske, koji je vrijedan da ga ovdje navedemo:

"Dok predstavnici slobodnih i uljuđenih nacija održavaju konferencije u Haagu, Genevi i Londonu, da bi konačno s dnevnog reda uklonio svjetski rat i osigurao opći mir suradnjom svih nacija i uzajamnim poštivanjem slobode i jednakosti, priznajući pravo postojanja svim narodima, Hrvatsko narodno predstavništvo je primorano svemu uljuđenom svijetu, a posebice Društvu naroda i vladama svih uljuđenih država, uputiti sljedeći memorandum:

   Režim apsolutista kralja Srbije je nametnut silom čitavomu hrvatskom narodu, i

(1) Lišava hrvatski narod njegovih elementarnih prava, zajamčenih međunarodnim pravom, posebice:

Jer zatire i arbitrarno zabranjuje uporabu imena hrvatske nacije, nacije koja je priznata mirovnim ugovorom kao međunarodni čimbenik i koja se nikad nije odrekla ni svoga imena, ni postojanja u zajednici naroda;

Jer zabranjuje uporabu hrvatske zastave i hrvatskog grba;  

Ing. August Košutić u društvu obitelji Dra Ante Pavelića u gradu Livorno 1929.

Jer zatvara ili zabranjuje hrvatska kulturna udruženja; jer odstranjuje hrvatski jezik iz škola i administracije; suzuje i krivotvori hrvatsku povijest u školskim udžbenicima i tako pokušava onemogućiti napredak hrvatske kulture; odnarođuje mlade hrvatske naraštaje i ograničava im čitanje hrvatske literature;

Jer potire vjeru hrvatskog naroda i oskvrnjuje hrvatske grobove (kao u Zagrebu, 1. studenoga 1929.)

Jer arbitrarno dijeli hrvatska područja i istodobno ih podređuje srpskoj dominaciji, zabranjujući korištenje stoljetnih državnih imena: Hrvatska, Bosna itd.;

Jer bez narodnog odobrenja uvodi namete i poreze, koji se ubiru silom a troše nekontrolirano i, najvećim dijelom, u korist Srbije;

(2) Nastoji uz pomoć neograničenoga, apsolutističkog režima uništiti nacionalna predstavništva - izabrana, usprkos progonima i brojnim činima nasilja, na čelu sa Stjepanom Radićem, na svim izborima (28. studenoga 1920., 8. ožujka 1925., 8. veljače 1925., 11. rujna 1927.) i, bez obzira na izbor i želje naroda koje su nedvojbeno izražene, zamijeniti naroldno predstavništvo imenovanim službenicima;

  (3) Utamničuje predsjednika narodnog predstavništva, dr. Vladimira Mačeka - na temelju podmetnutih dokaza i policijskom silom iščupanih priznanja - i povlači ga pred izvanrednim sudom, gdje je slučaj rješavan iza zatvorenih vrata;

(4) Legalnu obranu nacionalnih interesa čini nemogućom, jer ukida slobodu tiska i pravo sastajanja; zabranjuje kritiku postupaka organa vlasti; ukida neovisnost sudova; ustanovljuje izvanredni sud za političke prijestupe; formira svemoćnu policijsku silu koja nekažnjeno koristi različite i najnevjerojatnije oblike torture - posebice udaranje u razne dijelove tijela, prebijanje batinama i vrećicama s pijeskom, vezanje za zid, ubadanje iglicama i čavlićima, prženjem golog tijela na upaljenoj svijeći, mučenje glađu i žeđu do besvijesti. Na smrt se osuđuju i nevini zatočenici, čija krivnja nije dokazana.”

Einsteinov apel

Sredinom travnja 1931. uputio je slavni znanstvenik, profesor Albert Einstein, skupa s dobro znanim njemačkim piscem, Heinrichom Mannom, posredstvom njemačke sekcije Lige za prava čovjeka, središnjoj organizaciji Lige, sljedeći apel:

"Ne želimo zakazati u našoj dužnosti da skrenemo pozornost MEĐUNARODNE LIGE ZA PRAVA ČOVJEKA na događaje koji su doveli do umorstva hrvatskog znanstvenika dr. Milana Šufflaya, 18. veljače ove godine.

Kad se dr. Šufflay navedenog dana vraćao kući, na ulici je straga napadnut i, prema informacijama kojima raspolažemo, udaren željeznom šipkom. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.  

Bio je vrlo poznat po znanstvenom radu. Tiskanje popisa njegovih radova zabranjeno je u zagrebačkim novinama, čak je i objava smrti konfiscirana, a slanje brzojava sućuti zabranjeno. Nije se smjela objaviti niti vijest o vremenu pogreba, a zabranjena je i zastava žalosti na Sveučilištu. Vlasti su išle čak tako daleko da su istjerale iz Zagreba sveučilištarce koji su išli u pogrebnoj povorci, a s groba su uklonile vijence urešene hrvatskim bojama.

Ime ubojice, Nikole Jukića, dobro je poznato, kao što je poznato i ime organizacije čiji je on član - "Mlada Jugoslavija" - Nadalje, općenito je poznato da je umorstvo dogovoreno u noći 11.-12. veljače u stanu gradskog zapovjednika, generala Belimarkovića. Na tom su sastanku sudjelovali ovi članovi "Mlade Jugoslavije": Brkić, Godler, Marčec, te ubojica Jukić. Zagrebačka policija je 19. veljače ipak službeno priopćila da je identitet ubojice nepoznat.

S obzirom na ovako strašnu situaciju, molimo MEĐUNARODNU LIGU ZA PRAVA ČOVJEKA da uznastoji spriječiti nemilosrdni režim nasilja koji vlada Hrvatskom, kao što smo upravo izložili. Umorstvo, beskrupulozno korišteno kao sredstvo za postignuće političkih ciljeva, ne bi smjelo biti tolerirano."

Srbi izvan Srbije

Gospodin Svetozar Pribićević, koji je četvrt stoljeća predvodio Srbe u Hrvatskoj i koji je igrao vidnu ulogu u stvaranju Jugoslavije, te je tijekom prvog desetljeća postojanja Jugoslavije sudjelovao u gotovo svim vladama, žestoko napada sadašnji jugoslavenski režim. Prognan je i živi u Parizu. U svojoj knjizi, nedavno objavljenoj, vrlo oštrim riječima opisuje srpsku politiku:

"Ne mogu preoštro osuditi politiku koju Beograd vodi protiv Hrvata. U ovom trenutku, ne želim govoriti ni o Srbima izvan Srbije. Prije svega, govorit ću o Hrvatima. Prije rata imao sam neprekidno mogućnost u zagrebačkom "Srbobranu" (organ Pribićevićeve stranke u doba Austro-Ugarske) veličati slobodu koja je cvala u Srbiji. Neprekidno sam nagovarao Hrvate da vide i shvate kako bi slobodni bili da se ujedine sa Srbijom. Događaji su u potpunosti opovrgli moje riječi. Umjesto žarišta slobode, što je bio prije rata, Beograd je postao središtem nasilja, reakcije i autokracije, besprimjerne po žestini i beskrupuloznosti na čitavu Balkanu, pa čak i u Europi."  

Nakon Marseillea: iseljenička punomoć Paveliću

                Postojeći "Ustav" Jugoslavije, s nadnevkom 3. rujna 1931. analiziran je u publikaciji "Croatia" dr. J. Krnjevića, 10. rujna 1931.

"Najvažnije obilježje parlamentarne vladavine je to da je vlada odgovorna parlamentu i da vladin opstanak ovisi o izglasanom povjerenju parlamentarne većine.

Ustav kojeg je donio kralj Aleksandar 3. rujna 1931. ne dopušta takvo pravo parlamentu kojega utemeljuje. Izbor i raspuštanje vlade ovisi u potpunosti o suverenovoj volji. Članak 77. određuje: Kralj imenuje i opoziva predsjednika kabineta i ministre, predsjednik kabineta i ministri čine Ministarsko vijeće koji je pod neposrednom kraljevom vlašću.

Parlament se sastoji od dva doma: Senata i Poslaničkog doma. Da bi neka odredba postala zakon, potrebno je da je izglasuju oba doma i da je sankcionira kralj. Poslanici se biraju. Polovica senatora se bira, a polovicu imenuje kralj. Dopušteno je opće pravo glasa, ali je glasovanje javno, manjinskim strankama nije priznata zaštita (članak 54.). Budući da član 13. određuje da se političke stranke ne smiju organizirati na religijskoj, regionalnoj ili nacionalnoj bazi, o vlasti u potpunosti ovisi hoće li ili ne će dopustiti neku kandidaturu.

Kako postojanje političkih stranaka ovisi o volji vlasti, a i uvođenjem javnog glasovanja, očito je otvorena mogućnost namještanja izbora. Mora se, također, dodati da poslanici i senatori ne uživaju potpuni imunitet. Protiv njih se može postupati kad je u pitanju zločin ili prijestup i bez prethodnog odobrenja Poslaničkog doma ili Senata (čl. 74.). Pripajanjem Senata - polovicu čijih članova imenuje kralj - Poslaničkom domu, zakonodavno tijelo potpuno ovisi o kralju.

U službenoj emisiji koju je emitirala agencija "Avala", kazano je da banovine uživaju ’široku autonomiju’. Banovine imaju svoje vijeće koje bira pučanstvo banovine, a izvršni organ banovinske skupštine je Banovinski komitet. Međutim, provođenje bilo kojeg akta tih organa može suspendirati ban (čl. 93.) kojeg se imenuje na prijedlog predsjednika Ministarskog vijeća, a koji treba predstavljati središnju vlast u banovini (čl. 86.) Prema čl. 93. ban je ovlašten suspendirati provođenje ’svih odluka koje mogu nanijeti štetu državi’. Uz postojanje takvog kriterija, sva autonomija banovina postaje iluzorna. Štoviše, proračun banovinske skupštine mora odobriti ministar financija središnje vlade (čl. 95.). Tako ’autonomne’ banovinske vlasti postaju potpuno ovisne o središnjoj upravi.

Iz točaka koje smo ispitali, očito je da je kralj ostao de iure ili de facto, izravno ili neizravno, apsolutni gospodar središnje uprave, zakonodavnog tijela, kao i ’autonomnih’ banovinskih uprava. Štoviše, on je vrhovni zapovjednik vojske (čl. 29.). On može objaviti rat i zaključiti mir (čl. 31). On je ovlašten sklapati čisto političke ugovore sa stranim silama bez obveze dobivanja pristanka parlamenta (čl. 65.). Parlament ne može ograničiti njegovu civilnu listu bez njegove suglasnosti (čl. 49.); a on je, bez odobrenja Parlamenta, ovlašten za jednu godinu produljiti trajanje budžetsko-financijskog perioda.

Najčudnija od svega ipak je odredba po kojoj kralj ili njegovi nasljednici pridržavaju pravo na ukidanje ovog ustava, na isti način na koji je to urađeno 6. siječnja 1929. Kralj proglašuje da je on ’čuvar nacionalnog jedinstva i integriteta države’ (čl. 29.). U Deklaraciji objavljenoj s promulgacijom ustava, on ponavlja: ’Očuvanje narodnog jedinstva i integriteta države, moja je sveta dužnost i najviša svrha mog vladanja. To je bio i uzrok i glavni razlog režima uvedenog 6. januara 1929.’ Ispitamo li članak 29. u svjetlu ove proklamacije, vidimo da ustav ovlašćuje kralja da ukine ustav u trenutku kad on smatra da je to potrebno radi ’očuvanja narodnog jedinstva i integriteta države’.

Prethodno jasno pokazuje da ovaj ustav ne znači reduciranje apsolutne i arbitrarne moći diktatora: ona se nastavlja, prikrivena poluustavnom formom. Postoji, ipak, jedna razlika: u pogledu odgovornosti za čine koje je poduzeo kralj. Pod režimom uvedenim 6. siječnja 1929. sva je odgovornost padala na kraljevu osobu. Po članku 34. novog ustava, kralj nije odgovoran, nego je sva odgovornost za suverenove čine prebačena na Ministarsko vijeće. Točno je kazati da je to jedina bitna novota uvedena u režim instaliran početkom 1929.

Glava 2. regulira osobnu sigurnost, nepovredivost stana, slobodu tiska i pravo sastajanja i druženja; ali, svim je članovima dodano da ta prava i slobode vrijede ’u granicama zakona’.

’Svi postojeći važeći zakoni’, kaže se u čl. 118., ’ostaju na snazi’. Tako u stvarima osobne sigurnosti, građanskim pravima, slobodi tiska i pravu sastajanja ništa nije promijenjeno. Sve je ostalo kao i prije, s jedinom već spomenutom razlikom, da je prema sadašnjem ustavu formalna odgovornost za čine kraljeva osobnog režima skinuta s ramena kralja Aleksandra i prebačena na ramena njegovih ministara."

Hrvati kritiziraju Kraljeva opravdanja Ustava

"Koji je cilj najnovijih kraljevih poteza i koje su političke posljedice novog Ustava od 3. rujna 1931. na postojeće probleme u Jugoslaviji, pitanja su koja zanimaju svakoga i potrebno je dati odgovor na njih.

U samom Ustavu, a još više u popratnoj proklamaciji, Kralj posebice naglašuje da je ustav ruho za provođenje politike koju je on formalno uveo proglašujući apsolutizam početkom 1929.

U članku 29. Ustava stoji ovo: ’Kralj je odgovoran za očuvanje narodnog jedinstva; on bdije nad trajnim interesima jedinstva.’ U obliku prisege (čl. 39.) kralj obećaje ’iznad svega čuvati narodno jedinstvo.’ Njegova proklamacija počinje: ’Čuvanje narodnog jedinstva je moja sveta dužnost i najviša svrha mog vladanja.’ Nastavlja se: ’Bio je to uzrok i glavni razlog režima uvedenog 6. siječnja 1929.’ Zaključujući proklamaciju, navodi razloge dopuštanja ustava: ’Odlučio sam izvršiti zacrtano djelo i provesti narodnu i državnu politiku na širokoj bazi neposredne suradnje s narodom.’

Najistaknutiji organ postojećeg režima, zagrebačke "Novosti" komentiraju donošenje Ustava u broju od 4. rujna 1931. sljedećim riječima: ’Ustav i kraljevska proklamacija prožeti su idejom na kojoj je kralj često inzistirao kao na zakonu za samoga sebe i za sve ostale: narodno jedinstvo. Od sada više ne smije biti nesporazuma oko naše narodne orijentacije. Temeljni zakon je obveza svih dopuštenih narodnih stranaka da poštivaju narodno jedinstvo. Taj zakon ne dopušta organiziranje stranaka na vjerskoj, regionalnoj ili narodnoj bazi. Tu počiva jedan od najviših interesa naše države i glavni uvjet njezina postojanja i napretka, jer je diferencijacija stranaka prema vjeri, nacionalnoj pripadnosti ili regiji omogućavala sve separatističke tendencije i sprječavala proces narodne i državne konsolidacije. To znači da strankama ne će biti dopušteno oživljavanje u obliku u kojem su postojale prije 6. siječnja 1929. Te su stranke bile jezgra svih nesloga i separatizma. Prema kraljevskom manifestu, očito je da ovaj prijelaz na ustavni život znači intenziviranje rada na narodnome i državnom polju, u smjeru koji je već bio zacrtan, uz narodnu suradnju, a ne promjenu ili popuštanje u već postignutom napretku."

Ova dva komentara iz najpouzdanijih izvora - od samoga kralja i od njegova najistaknutijeg organa - pokazuju na precizan način politiku koju je kralj najavio proklamirajući ustav od 3. rujna 1931.

 

1  Chicago?

2  Maček je uhićen 21. prosinca 1929. Brojni su hrvatski optuženici iz njegova predmeta, skupa s Mačekom, odvedeni u Beograd 4. siječnja 1930., gdje je započelo suđenje pred Sudom za zaštitu države. Na glavnoj je raspravi Maček 7. lipnja 1930. izrekao odvažni obrambeni govor, a osuda je izrečena 14. lipnja 1930. Niz optuženika osuđen je visoke zatvorske kazne, dok je sam Maček oslobođen.

3  Oba je memoranduma, Krnjevićev, upućen Društvu naroda iz Beča, 7. studenoga 1929., te Krnjevićev i Košutićev, upućen Društvu naroda iz Geneve, 25. siječnja 1930., na njemačkom jeziku objavio Ante Pavelić, u knjizi “Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien. Einige Dokumente und Bilder”. Verlegt bei Kroatischer Korrespondenz “Grič”, Wien, 1931, str. 98.-104.

4 Čitav memorandum, datiran u Genevi 25. siječnja 1930. donosi Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu. Pretisak, Zagreb, 1992., str. 464.-466. Ovdašnji tekst ipak je preveden s engleskoga, radi mogućnosti usporedbe.

5 U engleskom jeziku pojam “nation” ne označava samo naciju, nego i državu.

6 Kao što se vidi, informatori britanskih parlamentaraca propustili su spomenuti niz drugih pokušaja da se hrvatsko pitanje internacionalizira, poput Pavelićeva apela Društvu naroda (1. rujna 1929.), obraćanje Hrvata Južne Amerile Društvu naroda (10. srpnja 1930.), te obraćanja toj međunarodnoj instituciji Hrvata Belgije (1. rujna 1930.), Francuske (4. rujna 1930.) i Njemačke (6. rujna 1930.). Neke od tih predstavki objavljuje Horvat (nav. dj., str. 471.-476.), a sve Pavelić (nav. dj. 95.-98., 111.-112., 116.-125.). Pavelić objavljuje i Krnjevićevo pismo predsjedniku Paneuropske unije, francuskom ministru vanjskih poslova Aristidu Briandu, iz rujna 1930. (A. Pavelić, n. dj., 112.-115.)

7 Čitav tekst Einsteinova i Mannova apela v. u: Dr. Milan Šufflay. Znanstvenik, borac i mučenik. Povom 60. godišnjice od atentata 1931-1941., izd. Hrvatska stranka prava, Zagreb, 1991., str. 145.-147.

8  U izvorniku: nationality. Očito neprecizan prijevod pojma “plemenski”.

 

KRALJ ALEKSANDAR ĆE DIJELITI SUDBINU SVOJE POLITIKE!

Izraz "narodno jedinstvo", međutim, nije ništa nego eufemizam za velikosrpsku politiku. U ime "narodnog jedinstva" organ predsjednika Skupštine, Vukićevića, "Jedinstvo" pozivalo je na umorstvo Stjepana Radića. U ime "narodnog jedinstva" Puniša Račić je pucao na hrvatske izaslanike i umorio Stjepana Radića. Radi očuvanja "narodnog jedinstva" kralj Aleksandar je uspostavio apsolutistički režim 6. siječnja 1929. i, pozivajući se na isto načelo, uradio sve da bi u toku posljednje dvije godine uništio hrvatski nacionalni život i posebice javni život u Hrvatskoj. Radi ostvarenja tog ideala nije oklijevao u Hrvatsku uvesti režim dotad primjenjivan u Makedoniji. Zbog toga je današnji hrvatski nacionalni vođa, dr. Maček, iako nevin, uhićen i držan šest mjeseci; zbog toga su agenti diktatorskog režima brutalno mučili neke Hrvate da bi izvukli optužbe protiv dr. Mačeka i na taj način Radićeva nasljednika prognali iz javnog života. Stotine Hrvata je, u ime "narodnog jedinstva" osuđeno na smrtne i na teške vremenske kazne, a sada Ustav od 3. rujna nema druge svrhe do ostvarenja toga "narodnog jedinstva".  

Aleksandar Karađorđević

Ustav sve ovlasti prepušta središnjoj administraciji. A ta sila - središnja administracija – ležat će opet pretežno u kraljevim rukama. U mjeri u kojoj on prepušta vlast zakonodavnom tijelu, on se i po ustavu osigurava da tim tijelom dominiraju elementi odani njegovoj politici.

Ustav uglavljuje podjelu državu na banovine, a ove su tako razgraničene da cijepaju hrvatske zemlje i dodjeljuju ih različitim banovinama. Štoviše, banovine su tako razgraničene da Srbi, iako čine tek dvije petine pučanstva države, čine apsolutnu većinu u šest od devet banovina. Nadalje, ustav čini djelatnost "autonomnih" banovinskih organa u potpunosti ovisnom o središnjoj vlasti.

Kralj Aleksandar kani nastaviti svoje napore uz pomoć ljudi koji su i dosad kolaborirali s njim. Oslanjajući se na te ljude, on da će nastojati, kako kaže u Ustavu "izvršavati djelo narodne i državne politike na širokoj bazi neposredne suradnje s narodom." Hoće li uspjeti u tim novim nastojanjima?

Beogradski dopisnik "Le Tempsa", poznat po bliskim vezama s današnjim jugoslavenskim režimom, prije tjedan ili tako nešto, u svom je izvještaju napisao da je "kralj Aleksandar daleko od izvršenja svoje zadaće." Toj bismo točnoj opservaciji dodali da je nikad ne će izvršiti. Nema te snage koja bi mogla uništiti političko ustrojstvo hrvatskog naroda, organiziranog od strane besmrtnog vođe Stjepana Radića, i koja bi mogla suzbiti njegovu borbu za slobodu, još manje one koja bi mogla uništiti hrvatski narod i na njegovim ruševinama podići Veliku Srbiju.

Kralj Aleksandar je otvoreno preuzeo izvršenje svesrpske politike kad je uveo diktaturu, vežući tako vlastitu sudbinu sa sudbinom svoje politike. Aktom od 3. rujna još jednom je dokazao da je osobno potpuno odan izvršenju te politike.

Zbog toga će najvjerojatnije dijeliti i njezinu sudbinu.

Ovo su najvažnije činjenice koje proizlaze iz komentara povodom donošenja ustava od 3. rujna 1931. ("Croatia", 10. rujna 1931.)

Izborni zakon kako ga Hrvati vide

Kralj je Aleksandar 10. rujna 1931. promulgirao izborni zakon za biranje narodnih poslanika. Ovdje navodimo osnovne odredbe tog zakona:

Kandidatura za biranje poslanika je važeća samo ako se kandidatovo ime pojavi na izbornim listama u čitavoj državi (glava V. zakona). Svaka lista mora navesti nositelja liste i toliko okružnih kandidata, koliko ima okružnih kotara u državi i glavnih gradova banovina. (čl. 18. i 21.) Kandidaturu nositelja liste mora podržati šezdeset potpisa birača svakog kotara u državi i svakoga glavnog grada banovina. K tome, nositelj liste mora za svakoga kotarskog kandidata raspolagati s dvije stotine potpisa dobivenih od birača u njegovu kotaru. (čl. 18. i 21.) Lista kandidata treba biti podnešena Vrhovnom sudu u Beogradu radi odobrenja (čl. 17), a sud će kao nevažeću odbaciti svaku listu koja ne sadrži kandidata za svaki kotar ili ne ispunjava uvjet od dvije stotine i šezdeset potpisa potpore polučene u svakom kotaru (čl. 24).

Izborni zakon posebice naglašuje da je glasovanje javno (čl. 15. i 47.).

Nakon izbora, poslanička mjesta će se dijeliti po sljedećem kriteriju:

Lista koja je polučila relativnu većinu, dobiva dvije trećine poslaničkih mjesta. Bez obzira na broj glasova dobivenih u Srbiji, Hrvatskoj itd. dobiva dvije trećine mjesta u Srbiji, Hrvatskoj itd. Preostala trećina mjesta bit će podijeljena na sve ostale liste koje su polučile više od pedeset tisuća glasova. Ako je lista koja je postigla većinu glasova istodobno postigla i apsolutnu većinu, tada sudjeluje i u dijeljenju preostale trećine poslaničkih mjesta (čl. 61.). Svaki poslanik mora provoditi politiku glavnog kandidata s liste. Napusti li je, ipso facto gubi mjesto u Parlamentu (čl. 12.).  

Aleksandar je osuđen na smrt: Rezolucija i apec Centralnog hrvatskog saveza u Seraingu (Nezavisna država Hrvatska, 16. travnja 1934.)

 U Jugoslaviji nema političke organizacije koja bi mogla postići dvije stotine i šezdeset potpisa potpisa u svakom kotaru, čak i kad diktatorski zakon koji zabranjuje svaku političku aktivnost, ne bi bio na snazi. Zbog toga nijedna politička organizacija ne može postaviti listu prema novodonesenom zakonu. Čak ni rojalistička stranka, sada u stadiju formiranja, utemeljena na vojnoj i policijskoj sili i na sveukupnome državnom aparatu, trenutno ne bi bila u stanju polučiti potreban broj potpisa. Dakle, prema izbornome zakonu i propisima koji se odnose na glasovanje, stvorene su ove mogućnosti:

(1) Liste se predočavaju u kratkom roku. Radi toga kotarske vlasti, imenovane od režima, imaju mogućnost u biračke popise uključiti preminule ili odsutne osobe;

(2) "Potpise" tih osoba mogu napisati policijski službenici;

(3) Vrhovni sud u Beogradu, u potpunosti ovisan o vladi, može i takvu listu sankcionirati kao važeću. Prema klauzuli čl. 20. izbornog zakona, osim same osobe o kojoj se radi, nitko nema prava osporavati autentičnost potpisa na listama. Kralj se tako osigurao da nitko ne će ispitivati autentičnost potpisa danih u prilog njegove liste. Kreirajući ovaj zakon, on je svojoj stranci osigurao pobjedu na izborima. A da bi se spriječila svaka mogućnost opozicije, čak i u vlastitim redovima, u članku 12. predviđeno je da poslanici koji se striktno ne pridržavaju politike nositelja liste, automatski gube mjesto u parlamentu.

Prema tome, izborni zakon onemogućuje Hrvatskoj, Sloveniji i drugim nacionalnim manjinama izabrati predstavništvo. Umjetnom podjelom mjesta u skupštini, izborni zakon kao formalne predstavnike Hrvatske i hrvatskih zemalja postavlja osobe izabrane praktično izvan Hrvatske. Intencija je, dakle, da se nastavi ista komedija započete pod diktatorskim režima koji je kao predstavnike Hrvatske proglasio individue koje u hrvatskome javnom životu nemaju ni najmanjeg autoriteta.

Nadmetanje: kralj protiv naroda

Ishod ove borbe ne ostavlja dvojbe. Svaka je tiranija privremena; nasuprot tome, nacije su vječne. U svim usporednim borbama, nacije su konačno pobjeđivale. Drugačije ne može biti ni u slučaju kralja Aleksandra.

Članak 13. Ustava određuje: "Građani uživaju pravo zbora i sastajanja u skladu za zakonom". Što obuhvaća to pravo? Kralj Aleksandar je to precizno definirao u zakonu koji se odnosi na zborove i sastajanje, donesenom 18. rujna 1931.

Glavne su točke tog zakona:

"Nikakva udruga - s izuzetkom društava formiranih isključivo radi stjecanja profita - ne može biti osnovana bez sankcije policijskih vlasti (glava I.). Društva koja su imenom, svrhom i statutom protivna propisima Ustava, zabranjena su. Ovo se odnosi i na tjelovježbene udruge formirane na vjerskome, nacionalnom ili regionalnom temelju (čl. 4.)".  

Rezolucija hrvatskih sveučilištaraca iz 1935.

Glede političkih organizacija, na njih se odnose specijalne odredbe. Zakon zabranjuje formiranje političkih stranaka ili drugih političkih udruženja utemeljenih na vjerskoj, nacionalnomj ili regionalnoj osnovi. Također je zabranjeno osnivanje stranaka koje bi u programu imale reviziju Ustava koje je donio Kralj.

   A da bi se stvorila bilo kakva politička organizacija, potrebna je postupiti ovako:

Nužno je da najmanje stotinu osoba za to pismeno zamoli ministra policije, prilažući kopiju statuta političke stranke koju kane formirati, tražeći dopuštanje za formiranje takve stranke.

Ministar policije po zakonu nije ograničen rokom u kojem treba odgovoriti na taj zahtjev. Protiv njegove odluke nema priziva (čl. 13.).

Osnivači stranke, dobivši povoljan odgovor od ministra policije, mogu nastaviti formiranje stanke (čl. 13.). Svaka politička stranka mora imati vijeće od najmanje šest članova u svakome upravnom kotaru države (čl. 14.). Završivši organizaciju svoje stranke, osnivači se moraju opet obratiti ministru policije, s dokazima da je njihova stranka organizirana u skladu s čl. 14., te ga zamoliti za odobrenje daljnjeg postojanja stranke. Ministar policije ovu odluku o nastavljanju života stranke mora donijeti u roku od dva mjeseca. I ovdje nema prava priziva na ministrovu odluku (čl. 15.).

Sva udruženja, uključujući udruge i političke stranke, dužna su na zahtjev policije dostaviti popis članova i zapisnike sastanaka (čl. 6. i 9.). Policija ima ovlaštenje suspendirati svaku njihovu odluku koja se protivi zakonu (čl. 10.).

Nadalje, ministar policije ima ovlaštenje raspustiti političku stranku ako utvrdi da su njezine aktivnosti općenito protivne zakonu. I ova odluka je besprizivna (čl. 16.).

Da bi se održao kakav skup, bilo na otvorenome, bilo u zatvorenoj prostoriji, potrebno je prethodno dobiti odobrenje policije. Ako policija ne odgovori na zahtjeve za odobrenje skupa 24 sata prije planiranog početka, presumira se da je sastanak zabranjen (čl. 31.).

Policija ima ovlaštenje raspustiti svaki skup koji je u tijeku, ako utvrdi da je "protivan interesima države" (čl. 25.).

Samo one političke stranke čija je egzistencija potvrđena od strane ministra policije, imaju pravo održavati skupove bez prethodnog odobrenja (čl. 32.).

Hrvati se prisjećaju apslutizma tiranina Bacha od 1850. do 1860. Ali Bachova regulativa redarstvenog zadiranja u stvari organizacija i političkih zborova, bila je neznatna u usporedbi s ustavnim i legalnim dispozicijama kralja Aleksandra 1931. Bilo je ljudi u zapadnoj Europi koji su neposredno nakon rata pohvalno govorili o demokratskom duhu i liberalizmu kralja Aleksandra. Kako smo mogli vidjeti, ne treba boljeg dokaza za njegove "demokratičnosti" i "liberalizma" od Zakona o zboru i udruživanju, kojeg je stvorio i promulgirao 18. rujna 1931. ("Croatia", 1. listopada 1931.).

To su bile hrvatske optužbe na račun postojećega jugoslavenskog režima.

NE DOBIJU LI HRVATI SLOBODU, MOGLO BI DOĆI DO RUŽNIH POSLJEDICA!

III. IZVJEŠTAJ I ZAKLJUČCI

Da bismo ispitali točnost ili netočnost ovih ozbiljnih hrvatskih pritužbi protiv vlade u Beogradu, posjetili smo zemlju i na licu mjesta proučili navedene probleme.

Ostali smo nekoliko dana u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske početkom rujna 1932., proveli kratko vrijeme u Beogradu, te posjetili unutrašnjost. Jedna od ključnih činjenica koje treba imati na umu jest ta da od 14.000.000 žitelja, koliko ih ima u Jugoslaviji, 5.000.000 čine Srbi, a oko 3.500.000 su Hrvati. To su dva najveća odvojena naroda u Jugoslaviji.  

Nastavljamo, donoseći naše zaključke o sadašnjoj situaciji.

(1) Prije svega, želimo zahvaliti jugoslavenskom poslanstvu u Londonu, kao i jugoslavenskoj vladi na pažnji koju su nam posvetili; također se zahvaljujemo predstavnicima najrazličitijih političkih uvjerenja, kao i onima bez njega, što su nam pomogli shvatiti njihove tegobne probleme. Engleske su zajednice bile posebno na pomoći;

(2) Iako nam je bila dopuštena potpuna sloboda putovanja i ispitivanja, neprekidno smo bili svjesni da je naše kretanje dobro poznato vlastima. Svi protivnici sadašnjeg režima s kojima smo razgovarali, govorili su s nama gotovo šapćući.

(3) Prvi dojam koji smo stekli pri ulasku, a zadržali tijekom putovanja kroz zemlju je taj da je Jugoslavija praktično bojno polje, da su ljudi ušutkani bajonetama i da razum i argumenti u političkim krugovima ne znače ništa. Mjereći situaciju britanskim domaćim standardima, diktatura je apsolutna, kralj je najviša vlast, Parlament lutka u njegovim rukama, a vojska njegova igračka. Ne treba, ipak, zanemariti da bi svaka vlada imala teškoća u upravljanju Jugoslavijom.

(4) Jugoslavenska država ima 14.000.000 duša, i to Srba, koji čine najbrojniji narod, Hrvata, koji su brojčano drugi, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Turaka, nekoliko tisuća Židova i značajan broj Cigana. Saveznici su po završetku rata sve te ljude ubacili u jedan kotao, donijeli ugovor kojim ih se vodi uz stanovita jamstva vjerske slobode i pravde, očekujući da će zauvijek skladno živjeti. (5) Da ta jamstva vjerske slobode i pravde ne vrijede, očito je na prvi pogled. Srbi su preuzeli kontrolu na vladajućim strojem, kralj je Srbin i apsolutna dominacija njegove rase nad drugima je svagdje uočljiva.

(6) Srbi pripadaju vlastitoj pravoslavnoj crkvi, koja je praktično istovjetna sa srpskim narodom, teško da obuhvaća ikoga koji nije Srbin. Nasuprot tome, Hrvati su rimokatolici, pa njihova Crkva ne poznaje nacionalne granice. I tu leži jedan od krupnih problema i sukoba među dva najveća dijela jugoslavenske države.  

(7) Hrvati su se stoljećima naučili na vlastiti Sabor, s potpunom autonomijom na svojim područjima, uz vrhovništvo Habsburga koje je trajalo do 1918. Zbog gubitka svoje autonomije i slobode se, naravno, osjećaju zapostavljenima, jer njima željeznom šakom vlada Beograd i narod za kojeg s pravom drže da je naviknut na niže političke i kulturne standarde u odnosu na njih.

(8) Dok su Hrvati uvijek smatrani jednima od najboljih vojnika u doba austrougarske dinastije, danas su u potpunosti isključeni s viših mjesta u jugoslavenskoj vojsci; među brojnim pukovnicima i manje brojnim generalima, ne može se naći niti jedan Hrvat.

(9) Primjenjuje se isto načelo i pri isključenju Hrvata s nekih ključnih namještenja.  Nekoliko je stotina profesora i predavača u odgojnim ustanovama u lipnju 1932. otpušteno, s obrazloženjem da su suvišni i da su ekonomski višak. Kasnije je, međutim, veliki dio njihovih mjesta popunjen Srbima.

(10) Isključenje Hrvata iz obrazovne struke provedeno je vrlo suptilno. Beogradski ministar je imenovao sedmeročlanu Narodnu komisiju koja ispituje i imenuje nastavnike u čitavoj zemlji. Samo je jedan od njih Hrvat, a rezultat tih ispita je da nijedan hrvatski student ne uspijeva zadovoljiti "odgojne" standarde koje postavlja najmanje šest članova te komisije.

(11) Zemlja je nedavno podijeljena na devet banovina, koje nalikuju našim grofovijama, s banom koji vlada u kraljevo ime, stolujući u glavnom gradu banovine. Hrvati se tuže da su isključeni s te funkcije. Podjela, k tomu, protivno uobičajenoj praksi, ne posvećuje pozornost starim narodnim i kulturnim zajednicama. To je napravljeno tako da bi, da se poslužimo ilustracijom, škotske ravnice radi administrativnih ciljeva bile udružene s Cumberlandom i Westmorlandom, dok bi Flint i Carnarvon bili priključeni Cheshireu i Lancashireu.

(12) Tisak je potpuno cenzuriran. Dan nakon našeg napuštanja Jugoslavije, jedan od vodećih beogradskih intelektualaca izveden je pred sud, gdje je za nj zatražena smrtna kazna zbog optužbe da je dao tiskati neke članke koji su u odnosu na režim kritični. Uvjereni smo da bi slično kritiziranje u našoj zemlji prošlo potpuno nezapaženo. Uzgred, taj gospodin je Srbin, ali čovjek širokih demokratskih pogleda. Svojim smo očima vidjeli cenzurirano izvješće o govoru gosp. Arthura Hendersona, izrečenog na Ženevskoj konferenciji o razoružanju.  

(13) Kralj je nedavno dekretom ukinuo sve političke stranke s vjerskom ili nacionalnom oznakom. Hrvati se, dakle, ne smiju više organizirati na nacionalnoj osnovi, otprilike kao da Britanija zabrani škotsku ili velšku nacionalnu stranku. Svi moraju izbrisati nacionalne ili vjerske osjećaje i formirati samo stranke u duhu jugoslavenstva, isključujući, naravno, radničku ili komunističku stranku. Učinak ovog dekreta je da samo jedna stranka, i to vladina, može osigurati potrebno dopuštenje policije za održavanje javnih zborova ili uporabu tiskanih materijala. To, naravno, znači značajno povećanje podzemne propagande. Sindikalizam je na isti način skoro ugušen.

(14) Hrvati su pod Habsburzima uvijek mogli razviti nacionalni barjak. Sada im je to zabranjeno. To, naravno, ne može u svakoj prigodi djelovati. Nacionalnim bojama slikaju čaše i druge kućne predmete, a vidjeli smo i nekoliko hrvatskih zastava na stablima, koje nisu pripadale nikomu pojedinačno.

(15) Autom smo napravili podulji izlet iz Zagreba u unutrašnjost i sreli značajan broj seljaka u selima. Darovali su nam suvenire i cvijeće, a kasnije smo se uvjerili kako su neki od onih koji su nam dali te male darove poslije bili uhićeni i proveli dva tjedna u zatvoru bez ikakva suđenja. Za takve demonstracije su kazne u Hrvatskoj stroge.

(16) Oni koji podržavaju današnji režim, tvrde da u Hrvatskoj polako odumiru nacionalistička osjećanja i da ih današnji hrvatski vođa, dr. Maček, ne će probuditi kao njegov prethodnik, Stjepan Radić koji je ubijen prije nekoliko godina u beogradskom parlamentu. Teško je povjerovati u takve tvrdnje kad ste očevidci, kao što smo mi bili, praktično jednodušnim demonstracijama pred očima žandara. Dapače, mi smo uvjereni da hrvatski nacionalni osjećaj u hrvatskom selu raste i ako ti ljudi uskoro ne dobiju slobodu, moglo bi doći do vrlo ružnih posljedica.

(17) Potpuno smo uvjereni da nikakav režim u Beogradu ne može uništiti hrvatski nacionalni duh, niti suzbiti hrvatsku privrženost Rimu. Čak i odgovorni Srbijanci u Beogradu to priznaju.

(18) Rijeka Drina dijeli Jugoslaviju skoro po sredini. Hrvati tvrde da je ta rijeka prirodna granica Istoka i Zapada. Srbi su oduvijek pripadali Orijentu, dok su se oni (Hrvati) napajali zapadnjačkim idejama. Bila ta tvrdnja točna ili ne, sami smo se uvjerili da životni standard prema istoku sve više opada. Istina je da se Beograd sada gradi na zapadnjački način, ali je Zagreb bio zapadni grad još prije svjetskog rata.

(19) Sva se ta tragedija može ilustrirati slučajem gđe Radić, udovice umorenoga seljačkog vođe, i njezine obitelji. Njezin najstariji sin je u egzilu u Parizu, a zet u Beču. Tvrdi se da nijedan od njih dvojice ne može dobiti putovnicu da bi posjetio drugoga. Također smo se uvjerili da i drugi odgovorni i istaknuti Hrvati na mogu dobiti putovnicu pod sadašnjim režimom; oni su zatočenici u vlastitoj zemlji.

(20) Seljaci se gorko žale na povećane poreze i neprekidno gospodarsko nazadovanje. Krivicu svaljuju na režim. Mi smo uvjereni da, bez obzira na vlastite pogrješke, jugoslavenski režim ne bi mogao izbjeći ekonomsku krizu u čitavoj Europi. Ipak, u slobodnoj bi zemlji ljudi lakše podnosili takve pritiske. Očito je da većina prihoda od poreza ide za uzdržavanje vojske. Ceste izvan Zagreba su u vrlo lošem stanju, a izobrazba se postupno zanemaruje. Ipak, moramo izraziti divljenje odličnom radu osoblja Rockeffelerova higijenskog instituta u Zagrebu.

(21) Uvjerili smo se da je sadašnja monarhija izrazito nepopularna. Čak i Srbi osjećaju da bi promjena dobro došla. Zemlja je u desetak godina iskusila tridesetak vlada, i iako se činilo da će se kralj polako osloboditi sumnjivih ministara, on je, s vremena na vrijeme, oko sebe još povećao broj sumnjivih osoba. Tvrdi se da korupcija cvjeta. Kralja se optužuje da je iznos kojeg prisvaja prekomjeran. Mi to ne možemo potvrditi, ali je jasno da, za tako malu zemlju kao što je Jugoslavija, njemu i njegovoj obitelji ne bi trebalo pet dvoraca. Skupština grada Zagreba je nedavno od prihoda gradskih nameta kupila jedan takav dvorac, čija bi kupnja po sebi dostajala i vladaru većeg carstva. Za nas nema sumnje da prava današnjih vlastodržaca moraju biti podkresana.

(22) Ekonomska situacija je skoro očajna. Proračun je u lošu stanju, predviđeno je da tri petine prihoda idu na oružane snage. Plaće vojnicima i policiji se isplaćuju redovito, što nije slučaj s nastavnicima i drugim državnim namještenicima. Parlament se u prosjeku sastaje svakih četrnaest dana i svaki je član po periodi plaćen pet funti više od članova našega Donjeg doma. Državni stroj se, izgleda, dobro podmazuje.

(23) Rečeno nam je da je vlada nedavno uzela prisilne zajmove od hrvatskih banaka u Zagrebu i da na njih više ne teku kamate. Štoviše, čudnim metodama vlada onemogućuje poslovanje banaka formiranih hrvatskim kapitalom. Rezultat je taj da mali ulagači u unutrašnjosti nude na prodaju svoje uloge za 25 posto nominalne vrijednosti. Rečeno nam je da je Narodni zavod za zdravstveno osiguranje praktično pred bankrotom zbog korumpiranosti na vrhu.

(24) Još jedna pritužba Hrvata odnosi se na to da vlada premješta suce i magistrate s visokih položaja, ako su njihove odluke u bilo kojem pogledu obazrive prema hrvatskim političkim optuženicima kojih danas ima puno. Visoka sudska mjesta, kako smo razumjeli, skoro su u potpunosti rezervirana za Srbe, čak i u sudovima u Hrvatskoj.

(25) Ne možemo podkrijepiti tvrdnju koja se neprekidno ponavlja, da je Francuska saveznica beogradske vlade u vojnim stvarima; specifičan vojni savez protiv Italije koja se nastoji proširiti prema Albaniji preko Jadrana. Ako je to tako, francuska vlada bi trebala znati da se protiv Italije oslanja na slab oslonac. Iako ne možemo imati simpatija za talijanske ambicije, ne smije se zaboraviti da Hrvati žive bliže Italiji, nego Srbi; i ako ikad na francuski poticaj izbije sukob između Srbije i Italije, nije vjerojatno da će Hrvati priskočiti u pomoć Jugoslaviji.

(26) Hrvati, zbog sadašnje svoje nesretne pozicije, još ustraju u ideji odcjepljenja od Jugoslavije i priključenja nekoj zapadnoj državi, sličnoj Austro-Ugarskoj. Tu ideju, ipak, ne valja podhranjivati. Teškoće revidiranja mirovnog ugovora su ogromne. Hrvati su poznavali Srbe kad je ugovor bio zaključivan na koncu svjetskog rata, i iako njihovo vjenčanje nije bio uspjeh, ne vidimo zašto se stvari ne bi mogle popraviti donošenjem novog ustava koji bi Hrvatima i drugim nacionalnostima u okviru države dao veću autonomiju u smjeru federalizma. Postojeće banovine treba razgraničiti tako da se poklapaju sa starim nacionalnim i kulturnim granicama. To bi trebao biti sljedeći korak. U svakom slučaju, trebalo bi pokušati s federacijom kako bi se vidjelo može li tih četrnaest milijuna ljudi uopće mirno živjeti zajedno.

(27) Ispitivali smo jesu li se Hrvati obratili Društvu naroda sa zahtjevom za ostvarenje pogodbi ugovora, i rečeno nam je da Hrvati o tome nemaju stav: oni nisu manjina, nego narod u državi. Zbog toga se ne mogu obratiti Društvu naroda, njihov slučaj nije tipičan problem manjina. Ipak je u nadležnosti bilo kojeg potpisnika ugovora iz Saint Germaina skrenuti pozornost Društva naroda na kršenje ugovora, i možda bi pozornost na sadašnju situaciju trebala skrenuti baš britanska vlada.

(28) Uvjerili smo se da se Hrvati ne će posrbiti čak ni pod grandioznim sloganom jugoslavenstva. Jezik čak može i biti isti, ali je pismo bitno različito. Srbi žele da se Hrvati pretope u Jugoslavene, jer govore slavenskim jezikom. I Rusi govore slavenskim jezikom, ali ih to ne čini Srbima. Ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama govore engleskim jezikom, ali bi teško pristali biti Britanci. A ni klasični slučaj Irske ne smije biti preskočen u ovoj raspravi.

(29) Ako se jugoslavenska država želi učiniti trajnom, duh mirovnog ugovora kojeg su odobrile savezničke velesile mora se poštivati. Jedini izlaz je davanje svojevrsne federalne autonomije narodima od kojih je nova država sastavljena. Neki ekstremisti u Hrvatskoj ne zahtijevaju samo autonomiju, nego i vlastitu vojsku unutar federalnog sistema, uz vrhovništvo Beograda. Ne mislimo da se taj zahtjev može podržati. Federalizam svakako, ali držimo da snage zakona i reda moraju uvijek ostati pod središnjom vladom, iako se redarstvom može upravljati na lokalnoj razini po uzoru na Britaniju.

(30) Konačno, očito je ne samo slučajnim prolaznicima kao što smo mi bili, nego i Srbima jednako dobro kao Hrvatima, da sadašnje stanje ne može trajati dugo. Bit ćemo sretni ako smo mogli pridonijeti i mrvicu boljitka u Jugoslaviji.

 

(Ovaj je dokument izrađen prije 10. listopada, kad se u "Manchester Guardianu" pojavio izvještaj da su u Hrvatskoj izbili ozbiljni sukobi.)

 

1947/32/200

 

1  Različitost naroda naglašena je u izvorniku: “...the largest two separate nations in the country”.

2  Tako u izvorniku. Pod pojmom “austrougarske dinastije” misli se na dinastiju Habsburga. Habsburška je monarhija 1867. preimenovana u Austro-Ugarsku (1867.-1918.).

3  U izvorniku “Field-Marshals”.

4  Pod pojmom Rim ovdje se misli na Katoličku crkvu.

5  Vladimir Radić (1905.-1970.) u svibnju 1931. je na pariškoj Školi visokih medjunarodnih znanosti obranio doktorsku disertaciju pod naslovom “Zločin od 20. lipnja i medjunarodna štampa”. Objavljena je kao istoimena knjiga, u Parizu, bez god. (1931.?).

6  August Košutić (1893.-1964.).

7  U izvorniku: “...it rests on men of straw”; doslovno: oslanja se na slamnate ljude (lutke).

8  Zanimljivo je da nakon razgovora (očito) s Mačekovim pristašama britanski promatrači zaključuju kako je zamisao o stvaranju nekakve podunavske (kon)federacije bliža Hrvatima negoli težnja za uspostavom vlastite samostalne države!

9  U izvorniku: “If the Yugo-Slav State is to be made permanent...”

10  Upravo tako!

11  Kao što je spomenuto u uvodu, izvještaj je napravljen najvjerojatnije u rujnu, a ne u listopadu 1932.

12 Brojčana oznaka na kraju teksta, čije značenje i smisao nije bilo moguće utvrditi. Vjerojatno se radi o signaturi koja uključuje oznaku ukupnog broja primjeraka u kojem je izvješće sastavljeno.