 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
BRITANSKO IZVJEŠĆE O STRADANJU
HRVATA U JUGOSLAVIJI Priredio: Tomislav JONJIĆ HRVATI POD JUGOSLAVENSKOM VLAŠĆU
U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici čuva se
primjerak izvješća kojeg su 1932. pod naslovom “The Croats Under
Yugo Slavian Rule” (Hrvati pod jugoslavenskom vlašću) sastavila dva
britanska političara, Rhys J. Davies i Ben Riley. Davies je u to
vrijeme bio članom britanskog Parlamenta, dok je Riley bivši
parlamentarni zastupnik. Obojica su članovi Balkanskoga komiteta, koji
je u znatnoj mjeri utjecao na službenu politiku Londona prema Hrvatskoj
i uopće području jugoistočne Europe. Po uzoru na istragu o položaju
Ukrajinaca pod poljskom vladavinom, koju je Davies s J. Barrom proveo
godinu ranije, ova su dva člana Balkanskoga komiteta 1932. odlučila
ispitati prilike u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. O tome su
sastavili strojem pisano izvješće koje je, očito, umnoženo za
potrebe Komiteta i važnih britanskih političkih krugova. Vjerojatno je
više primjeraka dostavljeno u Hrvatsku, od čega je jedan sačuvan u
NSK.
Ako je suditi po literaturi, izvješće je poznato sasvim malom broju
istraživača hrvatske povijesti XX. stoljeća. Ni mimogredce ga ne
spominju zbirke britanskih diplomatskih dokumenata o Kraljevini
Jugoslaviji, poput one koju je 1986. u Zagrebu, u nakladi Arhiva
Jugoslavije i Globusa objavio srpski povjesničar Živko Avramovski, pod
naslovom “Britanci o Kraljevini Jugoslaviji. Godišnji izveštaji
Britanskog poslanstva 1921-1938. (Knjiga prva 1921-1930., knjiga druga
1931-1938.). Reklo bi se da izvješće nije bilo poznato ni Ljubi
Bobanu, vjerojatno najsustavnijem istraživaču povijesti HSS-a u Mačekovo
doba. U raspravi “Geneza, značenje i odjek Zagrebačkih
punktacija”, Boban piše:
“Dvojica engleskih političara, B. Riley i R. J. Davies, posjetili su
u rujnu 1932. Beograd i Zagreb i razgovarali s više osoba. U listu
Manchester Guardian od 30. IX. 1932. bez potpisa su objavili članak u
kojem su iznijeli i razgovore s Mačekom i Trumbićem. Prema navodima u
članku obojica su se izjasnila za otcjepljenje Hrvatske.
Nakon tog članka u Manchester Guardianu, protiv Trumbića i Mačeka
povedena je u režimskom novinstvu oštra kampanja. U prvo vrijeme
Trumbić je otklonio Meštrovićeve sugestije da demantira navode u članku,
a protiv lista Novosti podigne optužbu (sic!). Kasnije je, međutim,
odlučio da napiše demanti, što je trebalo biti samo usputno, a glavno
mu je bilo da se britanskoj javnosti objasni suština hrvatskog pitanja.
Tako je na početku studenoga (naknadno je dodan datum: 3. XI. 1932)
izradio opsežniji elaborat o hrvatskom pitanju. Iz uvodne bilješke uz
taj tekst vidi se da je to bilo namijenjeno nekome kao uputa kako treba
da postupi da bi se britanska javnost o tim pitanjima informirala.
Amputacija Hrvatske prema planu pukovnika Šimovića i Antonijevića
U Napomeni uz jedan primjerak tog elaborata stoji: '1.
U početku priloženog sastavka opovrgavaju se, u zgodnoj formi,
netočnosti, koje se nalaze u članku Man. Guardiana od 30. IX. To je
potrebno najprije stoga, što najvažnije stavke iz naših razgovora
nisu doista točne, da izgleda da se hoće pod svaku cijenu cijepati ovu
državu u više manjih, o čemu uopće neće u Engleskoj da čuju. Ako
bi se išlo u Englesku trebalo bi, prije nego bi se išta dalo u štampu,
sastati sa dotičnim dopisnikom da se stvar razjasni i sporazumno udesi.
Treba također viditi i brošuru, koju se čuje da su već izdala ona
dva engl. zastupnika o svom putu ovamo i da je jedan primjerak stigao u
Zagreb.
Potrebno je da se spomene i novinarska kampanja protiv nas, jer osim
ostaloga, to nameće neku dužnost listu, da nam otvori stupce da
uzmognemo iznijeti svoje autentične poglede o istom predmetu, koji u
isto vrijeme mogu da objasne i sam članak od 30. IX.
2. Poslije toga crtaju se u prilogu prilike u Jugoslaviji tako da engl.
publika dobije sliku o stanju u njoj i da upozna uzroke nezadovoljstva
Hrvata, tj. hrvatsko pitanje. Iz opisa toga stanja ima da slijedi po
sebi opravdanost zahtjeva na samostalnost kao posljedica prava Hrvatske
i suviše jedna nužna obrana od daljnjeg stradanja...’”.
Kao u slučaju nepotpisanoga članka iz Daviesova i Rileyeva pera, The
Manchester Guardian je češće otvarao stranice hrvatskoj problematici.
Hvaleći njegovu pomoć, Robert William Seton-Watson će se 14. siječnja
1933. potužiti Svetozaru Pribićeviću da uredništvo ne zna
razlikovati ozbiljne od neozbiljnih, korisne od nekorisnih članaka, pa
je tako nedavno objelodanilo napis Stjepana Sarkotića i gospođice
Edith Durham, albanologa, koja je izraziti srbofob (“une serbophobe
rabide et dégoűtante”). Seton-Watson je neozbiljnima ili nepoćudnima
smatrao sve one tekstove, koji u pitanje dovode opstanak jugoslavenske
države.
Članak “Hrvati i Jugoslavija (“The Croats and Yugoslavia”) Riley
i Davies su, po prethodnom dogovoru s vodstvom HSS-a, kako August Košutić
28. rujna 1932. izvješćuje Pribićevića, objavili u Manchester
Guardianu 30. rujna 1932. Središnji dio tog članka uvrstio je Mirko
Glojnarić u zbirku “Vođa govori. Ličnost, izjave, govori i politički
rad vođe Hrvata, Dra. Vladka Mačka”. Trumbićev elaborat o hrvatskom
pitanju iz studenoga 1932. objavio je Boban u sklopu već spomenute
rasprave (str. 16.-34.), a njegovim reakcijama na Rileyev i Daviesov članak
u Manchester Guardianu posvetio je i dio rasprave “Prilozi za političku
biografiju Ante Trumbića u vrijeme šestojanarskog režima
(1929-1935)”, koja je izvorno objavljena u Historijskom zborniku
(1-4/1968-69), a prerađena i dopunjena u djelu Kontroverze iz povijesti
Jugoslavije, II., str. 15.- 87., osobito str. 42.-47. Na tom mjestu
Boban tek u podrubnoj bilješci spominje Rileyevo i Daviesovo izvješće,
domećući da se njegov prijepis nalazi u NSK. Međutim, on tvrdi
(navodeći čak engleski naziv i mjesto izdanja!) da je nastalo u
listopadu 1933.
Pašićev plan amputacije Hrvatske
No, to ne će biti točno. Vrijedi ponuditi dokaze za tu tvrdnju. Prvo,
izvješće je jasno datirano: “listopad 1932.”. Drugo, neprijeporno
je, da su Riley i Davies u Hrvatskoj boravili u rujnu 1932. Tu godinu
obilježavaju dva krupna događaja, Brušanski (Velebitski) ustanak (7.
rujna 1932.) i tzv. Zagrebačke punktacije (7. studenoga 1932.). Nijedan
od njih se u izvješću ne spominje. Da je izvješće nastalo u
listopadu 1933., kao što tvrdi Boban, nema sumnje da bi Punktacije u
njemu bile spomenute, jer su one predstavljale važan programski
dokument, kojemu je težinu davala i činjenica da ih je potpisao dr.
Mile Budak. Budući da se Punktacije mogu jasno tumačiti kao argument u
prilog opstanka preustrojene Jugoslavije, skoro je sigurno da bi
sastavljači izvješća istaknuli kako su, eto, i frankovci spremni založiti
se za očuvanje Jugoslavije, ako bi se iznova i na drugačiji način
krenulo od državnopravnog stanja koje je postojalo 1. prosinca 1918.
Treće, kad krajem listopada i početkom studenoga 1932. sastavlja svoj
elaborat o hrvatskom pitanju, Trumbić spominje ne samo da je brošura
objavljena, nego i da je jedan primjerak stigao u Hrvatsku. To ne bi
bilo moguće, da je brošura nastala godinu kasnije. Četvrto, izvješće
završava napomenom, da je dovršeno prije 10. listopada (sic!), kad se
u Manchester Guardianu pojavila vijest da su u Hrvatskoj izbili ozbiljni
sukobi. U nedostatku uvida u taj list, ostaje primijetiti da u jesen
1933. u Hrvatskoj nije bilo “ozbiljnijih sukoba”. U listopadu te
godine je, doduše, bilo nekoliko diverzija (smrt hrvatskoga narodnog
borca Josipa Krobota!), a pred kraj rujna uhićen je veći broj sveučilištaraca.
S obzirom na to da su Riley i Davies u Zagrebu bili u rujnu 1932.,
“ozbiljni sukobi” koji su se zbili dok su oni dovršavali izvješće,
moraju se smjestiti u jesen 1932. Nema, naime, nikakva logična objašnjenja,
da se izvješće o putu iz rujna 1932. sastavlja tek trinaest mjeseci
kasnije, tim prije što su se političke prilike u Jugoslaviji dramatično
zaoštravale. Stoga će se izraz “ozbiljni sukobi” najvjerojatnije
odnositi na Brušanski ustanak (7. rujna 1932.). Logično je i to da je
izvješće sastavljeno već u rujnu 1932., ali je kao brošura
objavljeno odnosno umnoženo mjesec dana kasnije, u listopadu te godine,
možda kao objašnjenje polemike i hajke protiv Mačeka i Trumbića,
koja je započela nakon objavljivanja članka u Manchester Guardianu.
Također se ne bi reklo da je zagrebački primjerak, kako tvrdi Boban,
“prijepis”. Budući da je naslovna stranica tiskana, čini se da se
ne će raditi o prijepisu, nego o primjerku izvješća sastavljenog za
potrebe Balkanskoga komiteta odnosno britanskog Parlamenta. U svakom slučaju,
Boban se tim izvješćem ne služi. Ono nije poznato ni Ivi Petrinoviću
koji je Elaborat o hrvatskom pitanju uvrstio u Trumbićeve Izabrane
spise. Članak iz Manchester Guardiana i Trumbićev odgovor na nj
Petrinović spominje i u monografiji Ante Trumbić. Politička shvaćanja
i djelovanje. Međutim, o Rileyevu i Daviesovu izvješću nema ni
spomena.
Okolnost da je izvješće uglavnom nepoznato i stručnoj javnosti,
dodatni je razlog za njegovo prevođenje i objavljivanje. No, najvažnije
je nesumnjivo to da izvješće britanskih parlamentaraca pokazuje kako
je stranim političkim i diplomatskim krugovima već početkom 30-tih
godina bilo prilično jasno, da je jugoslavenska država neprirodna
tvorevina s krajnje neizvjesnom budućnošću. Zbog brutalne
velikosrpske politike, nakon svega jednog desetljeća zajedničkog života
Hrvata i Srba u istoj državi, odnosi među njima su se tako zaoštrili
da je raspad države bilo moguće spriječiti samo krajnje
nedemokratskim sredstvima, uvođenjem kraljevske diktature. Ali, i ta se
diktatura pokazala samo sredstvom za postignuće velikosrpskih ciljeva.
Ne mogu se, naravno, sva utvrđenja izvjestitelja prihvatiti kao točna.
Još manje su prihvatljive njihove preporuke za rješenje hrvatskog
pitanja. No, treba uvijek imati na umu da te preporuke ne slijede iz
hrvatskih narodnih težnji, nego se te težnje pokušava dovesti u sklad
s interesima Velike Britanije. Izvjestitelje, uostalom, situacija u
Jugoslaviji zanima samo utoliko koliko se ona tiče britanskih interesa.
Iz samog dokumenta posve je razvidno da njihovi hrvatski informatori
potječu iz kruga oko dr. Vladka Mačeka. Karakteristično je pritom, da
se pri spominjanju hrvatskih akcija u inozemstvu ne spominju Trumbićevi
kontakti s inozemnim predstavnicima, kao ni predstavke i memorandumi
koje su Društvu naroda upućivali Hrvati iz različitih zemalja, a i
dr. Ante Pavelić. Razlog tomu može biti težnja Mačekova kruga da
hrvatsku narodnu frontu prikaže posve jedinstvenom (“monolitnom”) i
zbijenom oko vodstva zabranjene Hrvatske seljačke stranke. No, može
biti i to, da se stvaranju takve predodžbe prionulo iz uskih, strančarskih
motiva.
Ako bi se točnom pokazala potonja pretpostavka, onda bi trebalo u
pitanje dovesti i tezu da je rascjep hrvatske političke fronte na Mačekove
jugoslavenske reformiste i pavelićevske hrvatske nacionaliste započeo
tek sredinom 30-tih godina, nakon atentata u Marseilleu i
petosvibanjskih izbora (1935.). Činilo bi se, dakle, da Mačekovo
distanciranje od Pavelićevih separatističkih akcija datira iz ranijeg
razdoblja, iako ga Pavelić postaje svjestan tek 1936., nakon što je
izišao iz torinske tamnice, te se u Palermu sastao s Trumbićem, a i
drugim kanalima doznao da se Maček definitivno priklonio reformiranju
Jugoslavije. U svjetlu tih činjenica Pavelić će pokušati iz Italije
prebjeći u Švicarsku, ali u tome ne će uspjeti, pa se 1936. godine
– pritisnut nepovoljnim političkim razvojem koji će uskoro
kulminirati Uskrsnim paktom Italije i Jugoslavije – prvi put
(uzaludno) obraća Berlinu...
Ali, takav se razvoj u ranu jesen 1932. još nije mogao predvidjeti.
Britanskim izvjestiteljima hrvatska se politička oporba s razlogom
mogla činiti jedinstvenom, kako na organizacijskom planu, tako i u
pogledu svojih težnji i zahtjeva. Hrvatska je bila ujedinjena u
neprihvaćanju srpskoga gospodovanja i posvemašnjoj suglasnosti oko
toga da je sva povijest Jugoslavije upravo povijest toga gospodovanja.
Davies i Riley su o tome sasvim korektno izvijestili. Štoviše, u
svojim su zaključcima, protivno uvjeravanjima režimskih krugova,
izrazili uvjerenje “da hrvatski nacionalni osjećaj u hrvatskom selu
raste i ako ti ljudi uskoro ne dobiju slobodu, mogle bi uslijediti vrlo
ružne posljedice”. Pravilno su procijenili i to da, ako Jugoslavija
zarati s kojim susjedom (npr. Italijom, na francuski poticaj), “nije
vjerojatno da će Hrvati priskočiti u pomoć Italiji”.
Britancima su, dakle, temeljne činjenice i smjerovi političkog
razvitka bili poznati već početkom tridesetih godina. Kad je tako,
onda je umjesno postaviti pitanje, zašto je britanska politika i dalje
uporno inzistirala na očuvanju Jugoslavije, ne zalažući se –
protivno savjetu ove dvojice izvjestitelja - ozbiljno čak ni za kozmetičke
promjene, poput dokidanja elemenata apsolutističke i naglašeno
velikosrpske politike (bar ne do uoči rata, dok ju strah od Hitlera
nije nagnao na stanovit zaokret koji će dovesti do uspostave Banovine
Hrvatske).
Nema sumnje da su ključnu ulogu u nastavku te projugoslavenske (eo ipso
protuhrvatske) politike imali politika ravnovjesja sila i strateški
britanski interesi, tj. težnja da se potporom Jugoslaviji parira
talijanskom i njemačkom utjecaju u Podunavlju i na Jadranu, a time i u
Sredozemlju, kako ne bi došlo do ugrožavanja Sueza i istočnih
britanskih posjeda. U takvoj su strategiji Srbi za Britance bili
svojevrsni “čuvari vrata” (guardians of the gate). No, cjelovit
odgovor na postavljeno pitanje pretpostavlja i raspravu o tome, jesu li
hrvatske političke snage ostale na pozicijama obrane hrvatskih
interesa, ili su hrvatske nacionalne interese podredili interesima
Londona. U tom se svjetlu može smatrati utvrđenim, da je jedan od ključnih
elemenata hrvatske tragedije u XX. stoljeću upravo spremnost nekih
hrvatskih političkih snaga da se stave u službu politike onih država,
koje su apriorno, dosljedno i bezuvjetno isključivale mogućnost
uspostave svake, demokratske ili nedemokratske, hrvatske države. Time
se objektivno podupirala takva politika Londona i Pariza, te se
istodobno ohrabrivalo velikosrpski režim.
Tekst izvješća s engleskog je jezika još 1987. preveo, te ovdje za
tisak priredio Tomislav Jonjić. Prijevod nastoji, koliko je to moguće,
sačuvati obilježja i stil izvornika, te poštuje službeno nazivlje
koje je vrijedilo u doba Kraljevine Jugoslavije i koje je izabrano u
duhu državnoga, srpskog, a ne hrvatskog jezika (npr. poslanik umjesto
zastupnik, Ministarski savjet umjesto Ministarsko vijeće,
administracija umjesto uprava i sl.). Osim tamo gdje je drugačije
navedeno, sve bilješke potječu od priređivača. Kako tekst ne bi,
uslijed opterećenja bilješkama, postao neprikladan za ovaj časopis,
objašnjenja su svedena samo na ona koja su nuždna za razumijevanje. HRVATI POD
JUGOSLAVENSKOM VLAŠĆU Rezultati istrage koju su proveli HRVATI POD
JUGOSLAVENSKOM VLAŠĆU Istražni pohod I.
PREDGOVOR Auktori ovog izvješća su članovi Balkanskog
komiteta, koji se s vremena na vrijeme sastaje u Donjem domu Parlamenta.
Obojica smo tijekom više godina zainteresirani za probleme manjina na
Balkanu, kao i drugdje. Godine 1931. g. Rhys Davies, zajedno s o. Jamesom
Barrom, tadašnjim zastupnikom za Motherwell proveo je istraživanje i
sastavio izvještaj o statusu nekoliko milijuna Ukrajinaca u istočnoj
Galiciji pod poljskom vlašću. Zainteresirani za tu temu u našoj
zemlji bili su, uvjereni smo, puno bolje informirani o situaciji pomnim
čitanjem studije napravljene na licu mjesta. I ovo istraživanje koje su napravili potpisani,
slijedi u osnovnim crtama prethodno, ono gospode Barra i Daviesa, s
temom iz istočne Galicije. Misao koja nas je pokrenula na poduzeće ove
zadaće, bila je ista, naime, želja za saznanjem istine. Toliko se
pisalo u javnom tisku i toliko se u posljednje vrijeme probudilo
zanimanje našeg svijeta za nevolje na Balkanu, da smo sami odlučili
vidjeti Jugoslaviju i stanje u njoj. Željeli smo se uvjeriti jesu li
opravdani oprečni novinski izvještaji o statusu Hrvata, je li
situacija u Jugoslaviji tako strašna kakvom se prikazuje i je li vlada
te zemlje, označena kao "diktatura", doista tako oštra u
postupanju s Hrvatima, kako se tvrdi. Nismo, naravno, pošli s unaprijed kritičkim
nakanama u odnosu na jugoslavensku vladu, niti smo imali ikakvih obveza
prema bilo kojoj osobi ili organizaciji na hrvatskoj strani, kad bismo
spoznali da su za sadašnju nesretnu situaciju sami krivi. Od početka
istrage i izvještaja bili smo potpuno slobodni izvijestiti o utvrđenom
stanju. Dalje, pristupili smo hrvatskom problemu bez
ikakvih pristranosti i predrasuda, te smo se, koliko je to god bilo moguće,
vodili načelom pravičnosti. Odlučili smo otvoreno kazati: nađemo li
da je vlada oštra, reći ćemo. Isto tako: utvrdimo li da su Hrvati
nerazumni u postavljanju zahtjeva za onim što smatraju svojim pravima,
izvijestit ćemo tako. Nastojali smo doznati odgovor jugoslavenske vlade
na hrvatske optužbe; ali u ovakvim stvarima naročito je teško
razaznati konkretne i precizne odgovore vlade. Napokon, u ovaj izvještaj
uvršteni su i naši zaključci. Dok smo u nekim prigodama putovali odvojeno,
zadovoljavali smo se i posrednim činjenicama. BEN RILEY,
RHYS J. DAVIES, II.
POVIJESNI OSVRT ZEMLJOPISNI
POLOŽAJ I POVIJEST HRVATSKE Hrvati nastanjuju ona područja Jugoistočne Europe
koja su staroj Austro-Ugarskoj monarhiji umnogome tvorila status velike
sile, naime, istočnu obalu Jadrana i područje između Jadrana i
srednjeg toka Dunava. Sjeverni dio tog područja naziva se Hrvatskom; južna
primorska pokrajina je Dalmacija, a između njih leži Bosna i
Hercegovina. Hrvati su nastanili te zemlje u šestom stoljeću,
te su stvorili i organizirali vlastitu državu. U dvanaestom stoljeću
Hrvatska je ušla u personalnu uniju s Ugarskom, a u šesnaestom stoljeću
i s Austrijom; obje su unije trajale do svršetka Prvoga svjetskog rata. Neki dalmatinski gradovi i otoci četiri su stoljeća
bili pod dominacijom Venecije. Sve hrvatske zemlje su stoljećima patile
zbog turskih provala, a Bosnom i Hercegovinom su Turci vladali do 1878. Usprkos svemu tome, osjećaj hrvatske nacionalne i
državne individualnosti u hrvatskome narodu nikad nije utrnuo. Do raspada Austro-Ugarske monarhije, odnosi
Hrvatske s Ugarskom i Austrijom uređivani su ugovorima sklopljenima
između uglednika Hrvatske s jedne, i Ugarske odnosno Austrije s druge
strane. Posljednji ugovor, sklopljen 1868., poznat je kao
"Nagodba". Prema Nagodbi, predratna Hrvatska uživala je u
znatnoj mjeri zakonodavnu i upravnu autonomiju. Unutarnji poslovi,
pravosuđe, školstvo i poljodjelstvo bili su u potpunosti autonomni. Posljednja predratna desetljeća hrvatskog javnog
života mogu se okarakterizirati kao, s jedne strane, borba protiv madžarskih
nasrtaja na hrvatsku autonomiju, a s druge strane, kao borba za priključenje
Dalmacije, koja je protupravno odvojena od Hrvatske i pretvorena u
austrijsku pokrajinu, te Bosne i Hercegovine, koju su Austrija i Ugarska
proglasile posebnim tijelom i njom zajednički upravljale. ZEMLJOPISNI
POLOŽAJ I POVIJEST SRBIJE Srbi su u šestome i sedmom stoljeću nastanili
područja istočno od Hrvata: južnije od rijeke Save, a istočnije od
Drine. Drina je stoljećima bila granica utjecajnih sfera istočne i
zapadne kulture u Južnoj Europi. Raspadom staroga Rimskog carstva u
dvije zasebne države - istočnu i zapadnu - Drina je postala njihova
granica. Hrvati, nastanjeni u zapadnoj sferi, postali su rimokatolici i
prihvatili latinsko pismo, a Srbi su pali pod bizantski utjecaj, te
prihvatili pravoslavlje i rusko pismo. Iako su Hrvati i Srbi Slaveni i
govore gotovo isti jezik, i iako ih je više od tisuću godina dijelila
samo rijeka, nikad u povijesti nisu zajednički tvorili istu, jednu državu. Koncem četrnaestog stoljeća, nakon poraza na
Kosovu (1389.), Srbija je postala turskom pokrajinom, ostavši to sve do
početka devetnaestog stoljeća. Hrvatski nacionalni karakter oblikovan je pod
utjecajem zapadnih naroda; nasuprot tomu, srpski karakter razvijao se
pod utjecajem Bizanta s jedne i Turske s druge strane. 1
Časopis za suvremenu povijest, I./1971., str. 153.-209.;
objavljeno i u: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije I, II izd., Zagreb,
1989., str. 9.-76. (Isticanja u izvorniku.) 2
R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni. Korespondencija 1906-1941.
Zagreb-London, 1976., Knj. II., dok. 224, str. 262.-263. 3
R. W. Seton-Watson (1879.-1951.), podrijetlom Škot, ali čvrsti
zagovornik unije s Engleskom. Od početaka političke karijere pokazuje
zanimanje za europski Jugoistok. U hrvatske zemlje prvi put dolazi
1909., a desetljećima održava kontakte s hrvatskim političarima
jugoslavenske orijentacije. Tijekom svjetskog rata pomaže Jugoslavenski
odbor, osobito Frana Supila, te sudjeluje u osnivanju Srpskoga potpornog
društva (Serbian Relief Fund), a ima snažan utjecaj u Srpskom društvu
(Serbian Society). Nakon rata nastoji miriti hrvatsko-srpske antagonizme
i pozdravlja sporazum Cvetković-Maček. Ujesen 1942. povlači se iz državne
(obavještajne) službe i vraća se na sveučilište. Podupire
partizane, ali se 1945. razočarava jugoslavenskom stvarnošću i
potpuno povlači iz politike. 4
Ljubo Boban, Prilozi za političku biografiju Ante Trumbića u vrijeme
šestojanarskog režima (1929-1935), Kontroverze iz povijesti
Jugoslavije II, II. izd., Zagreb, 1989., str. 42. 5
Zagreb, 1936., str. 149.-150., usp. str. 182. 6
Lj. Boban, Prilozi za političku biografiju Ante Trumbića...,
Kontroverze II, str. 42. 7
Ante Trumbić, Izabrani spisi. Izabrao i uredio Ivo Petrinović,
Splitski književni krug, Split, 1986., str. 335.-367. 8
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1986., str. 341. i d. 9
A za nju ima nemalih potvrda u ostalim aktivnostima HSS-a tijekom
desetljeća. 10
Pokušaj Pavelićeva bijega iz Italije “jugoslovenska
istoriografija”, a za njom i tzv. hrvatski hrvatski stručnjaci,
potpuno prešućuju. Slučajno? 11
Tradicionalno je službeni London, dakako, vodio računa i o tome
da francuska politika ne remeti ravnovjesje sila na kontinentu. 12
Godine 1527. Hrvatska nije ušla u “personalnu uniju s Austrijom”,
nego je odlukom hrvatskog plemstva Ferdinand Habsburški izabran
hrvatskim kraljem. 13
U izvorniku se rijeka Drina bez iznimke naziva “Dvina”. 14
Istaknuto u izvorniku. RAZLIKE IZMEĐU SRBIJE I HRVATSKE
Razlike između Srbije i Hrvatske. Gosp. G. E. R.
Gedye, dugogodišnji dopisnik engleskog i američkog tiska iz srednje i
jugoistočne Europe, kaže u svome nedavno objavljenom djelu "Baštinici
Habsburga" (London, svibanj 1932.): "Ponor između Srba i
Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke
kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi
iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni
njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno,
neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom
superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao
jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira,
bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz
orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu".
Nikola Pašić (1846.-1926.) "Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu
im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje -
Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od
krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije)." (Str. 211, 212.) Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su
nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke
borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih
stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su
u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim
izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni
s prijestolja. Stvaranje
Jugoslavije i priznanje velikih sila Naziv kojim je država Srba, Hrvata i Slovenaca
(sada službeno od strane Beograda nazvana Jugoslavijom) bila priznata
od velikih sila, nalazi se u uvodnom dijelu "Ugovora između
savezničkih sila i pridruženih snaga i države Srba, Hrvata,
Slovenaca", koji je zaključen 10. rujna 1919. u
Saint-Germain-en-Laye. Sljedeće je obveze, nabrojane u toj preambuli,
Srbija prihvatila prije sklapanja Ugovora:
"Budući da je srpski, hrvatski i slovenski narod iz okvira nekadašnje
Austro-ugarske monarhije vlastitom slobodnom voljom odlučio ujediniti
se sa Srbijom u trajnu zajednicu, sa svrhom formiranja jedne suverene i
neovisne države pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, i "Budući da su se princ regent Srbije i srpska
vlada složili s ujedinjenjem, stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca, koje je preuzelo vrhovništvo nad područjima nastanjenim
ovim narodima, i "Budući da država Srba, Hrvata i Slovenaca
vlastitom slobodnom voljom želi svim narodima unutar državnog
teritorija, bez obzira na rasu, jezik ili vjeroispovijest, dati puno
jamstvo da će se nad njima i dalje vladati u skladu s načelima slobode
i pravde." Vidi se iz navedenog ugovora da su Saveznici i
pridružene snage priznali državu Srba, Hrvata i Slovenaca, pod
uvjetom: (1) da su se srpski, hrvatski i slovenski narod iz okvira
Monarhije vlastitom slobodnom voljom odlučili ujediniti sa Srbijom u
trajnu zajednicu, i (2) da država Srba, Hrvata i Sovenaca svim žiteljima
na državnom području, bez obzira na rasu, jezik ili vjeroispovijest,
dade puno jamstvo da će njima vladati u skladu s načelima slobode i
pravde. "Slobodna
volja hrvatskog naroda" Hrvati su prvotno bili zainteresirani za zajednicu
Južnih Slavena. Njima je ta zajednica označavala bratstvo Hrvata,
Srba, Slovenaca i Bugara; slobodnih, ne samo u kontaktima s drugim
nacijama, nego i međusobnim odnosima. Njihova je koncepcija
utjelovljena u ideji državne zajednice sastavljene od država Južnih
Slavena. Što je učinjeno da bi se ostvarila ta ideja U Zagrebu je Hrvatski sabor 29. listopada 1918.
prekinuo sve odnose s Austro-Ugarskom, proglasivši neovisnu Hrvatsku državu,
te izglasavši rezoluciju u prilog formiranja države Srba, Hrvata i
Slovenaca, dodajući: "Ustavotvorna skupština Srba, Hrvata i
Sovenaca odlučit će o obliku (monarhija ili republika), kao i o unutrašnjem
ustrojstvu (konfederacija ili federacija) države, kvalificiranom većinom,
koja će spriječiti obično nadglasavanje."
Grobovi hrvatskih domobrana, ubijenih 5.12.1918. na Jelačićevu trgu po nalogu Budislava Grge Anđelinovića
Sve druge manifestacije volje Hrvata u prilog prvotno formulirane ideje
o zajednici Južnih Slavena, slijedile su taj put. Najpoznatija od njih
je Krfska deklaracija od 7. srpnja 1917. Njom je, glede ustava buduće
zajednice, određeno da "ustav mora izglasovati kvalificirana većina." Krfsku deklaraciju je prihvatio i potpisao g. Pašić,
predsjednik vlade Srbije. Dne 9. studenog 1918. u Genevi, predstavnici
Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja koje su se nalazile u bivšoj
Monarhiji, složili su se s predstavnicima Srbije o privremenome
ustavnom uređenju zajednice, koja bi imala biti stvorena. Ovaj je ustav
imao ostati na snazi do donošenja odluke Ustavotvorne skupštine. Prema
tom sporazumu, utvrđeno je da se formiraju dvije vlade, jedna u
Beogradu za Srbiju, druga u Zagrebu, koja bi pokrivala Hrvatsku i druge
zemlje, ranije austro-ugarske pokrajine. Dalje, trebala su biti stvorena
zajednička ministarstva koja bi se bavila vanjskim poslovima, vojnim
pitanjima i pripravama za Ustavotvornu skupštinu. Držanje
Srbije Predstavnici Srbije već su na samom početku života
nove zajednice pokazali da ne polažu puno na moralne i pravne obveze
koje su prethodno preuzeli. Umjesto oživotvorenja ženevskog sporazuma od 9.
studenog 1918. kojeg su potpisali predsjednik Pašić i predstavnici
svih srpskih političkih stranaka, Srbija je uspostavila svoju vladavinu
nad hrvatskim zemljama. Koristeći status države pobjednice, srpske su
trupe okupirale Hrvatsku neposredno po zaključenju primirja. Zaštićena
vojskom, srpska je vlada zauzela svu vlast u Hrvatskoj i započela
ekonomsku eksploataciju u korist Srbije, sustavno gušeći hrvatski
nacionalni život u svim sferama.
Iako su srpski predstavnici bili prihvatili
sazivanje Ustavotvorne skupštine u roku od šest mjeseci, sada su
otezali sa sazivanjem pune dvije godine, čekajući konsolidaciju srpske
vlasti u krajevima koje je srpska vojska okupirala nakon primirja. Ustavotvorna
skupština Ustavotvorna skupština iz 1921. ne znači ništa
drugo do stvaranja privida legalnosti na činjenicama stvorenim silom u
periodu od 1918. do 1920. U svjetlu toga načelo kvalificirane većine
nije primijenjeno. Štoviše, izbori su provedeni na temelju cenzusa iz
1910., koji je Srbiji dao neadekvatan i nadmoćan položaj. Suočeni s
takvom situacijom, Hrvati su odbili sudjelovati u radu Ustavotvorne skupštine. Ustav iz 1921., jednodušno prihvaćen od
svih političkih stranaka u Srbiji, bio je kulminacijska točka Pašićeva
svesrpstva. Ono je raskomadalo Hrvatsku i potpuno je podvrgnulo
Beogradu. Ali, to je bila samo jedna od uvodnih faza svesrpskih
nastojanja. Primjenjivale su je i naredne vlade, na način koji se
prilagođavao pansrpskim težnjama. Usprkos ograničenjima u protivnom smjeru, sadržanima
u ustavu, policija je postala svemoćna. Da bi se to ilustriralo,
dovoljno je sjetiti se uhićenja hrvatskoga nacionalnog lidera, Stjepana
Radića i petorice njegovih suradnika 1924. i 1925. Oni su šest mjeseci
držani u redarstvenom pritvoru, usprkos sudskim priopćenjima da ne
postoji zakonski razlog za postupanje protiv njih. Opći izbori održavani u doba tog Ustava bili su
nečuveni po metodama nasilja i korupcije koja je korištena. Iako Srbi
čine manjinu u čitavoj državi, uvijek bi dobivali oko 65% poslanika
na općim izborima. Ubojstvo
hrvatskoga nacionalnog vođe u beogradskom Parlamentu Glavna prepreka stabilizaciji srpske nadmoći nad
ostalim narodima ležala je u trajnom otporu Hrvata, kojeg je
organizirao i vodio Radić. Srbija je vjerovala da je micanje Radića
neizostavni uvjet učvršćenja njene dominacije. 20. lipnja 1928. Puniša
Račić, član vladine većine, ispalio je pet revolverskih hitaca na
Radića i drugove na otvorenoj sjednici beogradskog parlamenta, teško
ranivši Radića, ubivši dva hrvatska poslanika i ranivši još dva. Počinivši
zločin, ubojica je kliknuo: "Izvršio sam svoju dužnost... Živela
Velika Srbija!" Sedam tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928., Radić je
umro. Zločin od 20. lipnja 1928. već prije je
nagovijestilo pisanje beogradskog tiska. "Politika" je
publicirala uvodni članak na kraju kojeg je objavila da bi se lako
mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to
država ne uradi. "Samouprava", glavni organ najjače srpske
političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu. List
premijera Vukićevića, "Jedinstvo", početkom lipnja 1928.
objavio je članak potpisan od strane izdavača, kojim ovaj potvrđuje
da je apsolutno u interesu države da se Radić umori. Ubojica su
poslije srpski svećenici slavili kao "nacionalnog junaka." DIKTATURA Dana 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar proglasio
je diktaturu. On je taj čin pokušao opravdati tvrdnjom da su hrvatski
zahtjevi za samoupravom "nepomirljivi i nerazumni". Tada je
rekao: "Suočen s dilemom: dopustiti podjelu države i cijepanje na
autonomne dijelove, ili nametnuti - i silom - očite interese zemlje, ja
sam izabrao drugi put i ukinuo ustav".
Kralj diktator je i u drugim izjavama izrazio istu
ideju. U prijestolnom govoru od 6. siječnja 1932. kralj Aleksandar je
rekao: "Pomoću ustava iz 1921. mi smo pokušali iznijeti državu i
nacionalni zadatak, ali je bivalo sve jasnije da naša nacionalna ideja
nije prihvaćena, niti je u ustavu trojedine države primila adekvatan
izraz, kao ni snagu organiziranoga nacionalnog jedinstva. U takvoj državnoj
organizaciji, naš organizirani politički život je s teškoćama pokušavao
izići iz uskih granica odvojenih etničkih grupa. Odlukom od 6. siječnja
1929. ja sam prekinuo s takvom državom. Bila je to moja sveta dužnost
prema naciji i prema historiji". Svi kraljevi diktatorski akti bili su u skladu s
ovim deklaracijama. On je, najprije, zabranio uporabu hrvatskog imena i
zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili
potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne
manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske
zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije
je metode "Times" od 11. veljače 1931. nazvao "europskim
skandalom" i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom
"Ligi za ljudska prava". Skupštinsko pravo i sloboda tiska
ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih
nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama. Kulminacijska točka takvih čina dosegnuta je
kraljevskim dekretom od 3. listopada 1929. Na temelju tog dekreta
umjetno je stvorena srpska većina u šest od devet novostvorenih
provincija. Npr. Srbi su u Bosni manjina. Međutim, novim aranžmanom, a
pomažući se prostranim područjima Srbije, stvorene su tri nove
pokrajine, svaka sa srpskom većinom. Na taj način Srbi imaju većinu u
dvije trećine pokrajina, iako sami čine tek dvije petine žiteljstva. 1
Naslov izvornika: Heirs to the Habsburgs. 2
Istaknuto u izvorniku. 3
Istaknuto u izvorniku. 4
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a ne Država Srba, Hrvata i
Slovenaca, proglašena 29. listopada 1918. 5
Isto. 6
Velja Vukićević, od travnja 1927. predsjednik vlade Kraljevine
SHS. 7
Istaknuto u izvorniku. 8
Istaknuto u izvorniku. 9
Istaknuto u izvorniku. 10
Misli se na apel kojega su povodom atentata na Milana pl. Šufflaya
(18. veljače 1931.) u travnju 1931. Međunarodnoj ligi za ljudska prava
posredovanjem Njemačke lige za ljudska prava uputili iz Berlina Albert
Einstein i Heinrich Mann. 11 Banovine. HRVATSKO PARLAMENTARNO PREDSTAVNIŠTVO
Hrvatska
seljačka stranka – narodni vođa dr. Maček Njihova važnost i njihova uloga opisana je u
sljedećoj izjavi, koju su Hrvati iz Chiga nedavno dali: "HSS
predstavlja hrvatski narod sve od 1918. Od šezdesetsedam hrvatskih
poslanika, izabranih na posljednjim općim izborima održanima 1927. (s
izuzetkom bosanskih Muslimana, organiziranih na konfesionalnoj bazi), šezdesetjedan
pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci, šest ostalih podijeljeno je na
drugih pet političkih grupacija. U skladu s tim, Hrvatska seljačka
stra nka i nije politička stranka u uobičajnom značenju riječi, nego
je istovjetna sa samim politički organiziranim hrvatskim narodom. Zbog
toga su sve beogradske vlade, želeći potisnuti hrvatski narod,
provodile nemilosrdne kampanje protiv HSS, a posebice protiv njegova
osnivača i vođe Stjepana Radića. Iz istog razloga, današnji vlastodršci
posvećuju posebnu pozornost Radićevu nasljedniku, današnjemu
hrvatskom nacionalnom vođi, dr. Mačeku. Tijekom prvih mjeseci nakon
proglašenja diktature, pokušali su pridobiti ga nudeći mu ministarske
stolice. Kad su se ti pokušaji pokazali besplodnima, pribjegli su
metodama zastrašivanja i prijetnji. Na koncu, uhićen je kao zločinac
i nametnut mu je proces. Na zgražanje uljuđenog svijeta, nastavili su
mučiti pojedine osobe s ciljem da izvuku optužbe protiv dr. Mačeka.
Kad su te metode raskrinkane, bili su prisiljeni razriješiti ga krivice
i pustiti ga na slobodu."
Dio nacionalističkih publikacija prešućenim britanskim informatorima "Nešto kasnije, napadaji i
prijetnje umorstvom sustavno su pratile dr. Mačeka, kao što je bio slučaj
i s Radićem posljednjih mjeseci prije njegova ubojstva. Sada, kao i
onda, napadaji i prijetnje dolaze do pojedinaca i organizacija koje,
iako neodgovorne, ipak ovise o režimu. U posljednje vrijeme te su
prijetnje postale sve učestalije. Kralj Aleksandar je 31. siječnja u
Zagrebu objavio: "Sada više nema posrednika između Kralja i
naroda; uklonio sam ih jer su priječili najviše interese nacije, sijući
mržnju i ubijajući vjeru." Neki su elementi interpretirali ovu izjavu kao dopuštenje
da se ukloni nezgodni Maček, kao što je Puniša Radić neutralizirao
Radića. Skrećemo pozornost javnog mnijenja na ove činjenice,
držeći da je naša dužnost naglasiti da su za život i osobnu
sigurnost dr. Mačeka odgovorni beogradski diktator i njegovi najbliži
suradnici. Hrvatska
djelatnost u inozemstvu Diktatorski režim je, naravno, ugušio svaku
političku aktivnost. Ipak, Hrvatsko narodno predstavništvo to nije šutke
promatralo. U zapadnu Europu poslalo je izaslanstvo (zastupnici Košutić
i Krnjević) da bi Europljanima razjasnilo pravi tok stvari pod
diktaturom, a napose stvarno raspoloženje Hrvatske. To je izaslanstvo odaslalo dva memoranduma glavnim
predstavnicima javnog mnijenja u svijetu. Također redovito tiska
glasilo nazvano "Croatia" (izdavač: Krnjević) obraćajući
se istoj javnosti. Jedna od najboljih potvrda situacije pod diktaturom
može se naći u memorandumu Izaslanstva Narodnog predstavništva
Hrvatske, koji je vrijedan da ga ovdje navedemo: "Dok predstavnici slobodnih i uljuđenih
nacija održavaju konferencije u Haagu, Genevi i Londonu, da bi konačno
s dnevnog reda uklonio svjetski rat i osigurao opći mir suradnjom svih
nacija i uzajamnim poštivanjem slobode i jednakosti, priznajući pravo
postojanja svim narodima, Hrvatsko narodno predstavništvo je primorano
svemu uljuđenom svijetu, a posebice Društvu naroda i vladama svih uljuđenih
država, uputiti sljedeći memorandum: Režim apsolutista kralja Srbije je
nametnut silom čitavomu hrvatskom narodu, i (1) Lišava hrvatski narod njegovih elementarnih
prava, zajamčenih međunarodnim pravom, posebice: Jer zatire i arbitrarno zabranjuje uporabu imena
hrvatske nacije, nacije koja je priznata mirovnim ugovorom kao međunarodni
čimbenik i koja se nikad nije odrekla ni svoga imena, ni postojanja u
zajednici naroda; Jer zabranjuje uporabu hrvatske zastave i hrvatskog
grba;
Ing. August Košutić u društvu obitelji Dra Ante Pavelića u gradu Livorno 1929. Jer zatvara ili zabranjuje hrvatska kulturna udruženja;
jer odstranjuje hrvatski jezik iz škola i administracije; suzuje i
krivotvori hrvatsku povijest u školskim udžbenicima i tako pokušava
onemogućiti napredak hrvatske kulture; odnarođuje mlade hrvatske naraštaje
i ograničava im čitanje hrvatske literature; Jer potire vjeru hrvatskog naroda i oskvrnjuje
hrvatske grobove (kao u Zagrebu, 1. studenoga 1929.) Jer arbitrarno dijeli hrvatska područja i
istodobno ih podređuje srpskoj dominaciji, zabranjujući korištenje
stoljetnih državnih imena: Hrvatska, Bosna itd.; Jer bez narodnog odobrenja uvodi namete i poreze,
koji se ubiru silom a troše nekontrolirano i, najvećim dijelom, u
korist Srbije; (2) Nastoji uz pomoć neograničenoga, apsolutističkog
režima uništiti nacionalna predstavništva - izabrana, usprkos
progonima i brojnim činima nasilja, na čelu sa Stjepanom Radićem, na
svim izborima (28. studenoga 1920., 8. ožujka 1925., 8. veljače 1925.,
11. rujna 1927.) i, bez obzira na izbor i želje naroda koje su
nedvojbeno izražene, zamijeniti naroldno predstavništvo imenovanim službenicima; (3) Utamničuje predsjednika narodnog
predstavništva, dr. Vladimira Mačeka - na temelju podmetnutih dokaza i
policijskom silom iščupanih priznanja - i povlači ga pred izvanrednim
sudom, gdje je slučaj rješavan iza zatvorenih vrata; (4) Legalnu obranu nacionalnih interesa čini
nemogućom, jer ukida slobodu tiska i pravo sastajanja; zabranjuje
kritiku postupaka organa vlasti; ukida neovisnost sudova; ustanovljuje
izvanredni sud za političke prijestupe; formira svemoćnu policijsku
silu koja nekažnjeno koristi različite i najnevjerojatnije oblike
torture - posebice udaranje u razne dijelove tijela, prebijanje batinama
i vrećicama s pijeskom, vezanje za zid, ubadanje iglicama i čavlićima,
prženjem golog tijela na upaljenoj svijeći, mučenje glađu i žeđu
do besvijesti. Na smrt se osuđuju i nevini zatočenici, čija krivnja
nije dokazana.” Einsteinov
apel Sredinom travnja 1931. uputio je slavni
znanstvenik, profesor Albert Einstein, skupa s dobro znanim njemačkim
piscem, Heinrichom Mannom, posredstvom njemačke sekcije Lige za prava
čovjeka, središnjoj organizaciji Lige, sljedeći apel: "Ne želimo zakazati u našoj dužnosti da
skrenemo pozornost MEĐUNARODNE LIGE ZA PRAVA ČOVJEKA na događaje koji
su doveli do umorstva hrvatskog znanstvenika dr. Milana Šufflaya, 18.
veljače ove godine. Kad se dr. Šufflay navedenog dana vraćao kući,
na ulici je straga napadnut i, prema informacijama kojima raspolažemo,
udaren željeznom šipkom. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.
Bio je vrlo poznat po znanstvenom radu. Tiskanje
popisa njegovih radova zabranjeno je u zagrebačkim novinama, čak je i
objava smrti konfiscirana, a slanje brzojava sućuti zabranjeno. Nije se
smjela objaviti niti vijest o vremenu pogreba, a zabranjena je i zastava
žalosti na Sveučilištu. Vlasti su išle čak tako daleko da su
istjerale iz Zagreba sveučilištarce koji su išli u pogrebnoj povorci,
a s groba su uklonile vijence urešene hrvatskim bojama. Ime ubojice, Nikole Jukića, dobro je poznato, kao
što je poznato i ime organizacije čiji je on član - "Mlada
Jugoslavija" - Nadalje, općenito je poznato da je umorstvo
dogovoreno u noći 11.-12. veljače u stanu gradskog zapovjednika,
generala Belimarkovića. Na tom su sastanku sudjelovali ovi članovi
"Mlade Jugoslavije": Brkić, Godler, Marčec, te ubojica Jukić.
Zagrebačka policija je 19. veljače ipak službeno priopćila da je
identitet ubojice nepoznat. S obzirom na ovako strašnu situaciju, molimo MEĐUNARODNU
LIGU ZA PRAVA ČOVJEKA da uznastoji spriječiti nemilosrdni režim
nasilja koji vlada Hrvatskom, kao što smo upravo izložili. Umorstvo,
beskrupulozno korišteno kao sredstvo za postignuće političkih
ciljeva, ne bi smjelo biti tolerirano." Srbi izvan
Srbije Gospodin Svetozar Pribićević, koji je četvrt
stoljeća predvodio Srbe u Hrvatskoj i koji je igrao vidnu ulogu u
stvaranju Jugoslavije, te je tijekom prvog desetljeća postojanja
Jugoslavije sudjelovao u gotovo svim vladama, žestoko napada sadašnji
jugoslavenski režim. Prognan je i živi u Parizu. U svojoj knjizi,
nedavno objavljenoj, vrlo oštrim riječima opisuje srpsku politiku: "Ne mogu preoštro osuditi politiku koju
Beograd vodi protiv Hrvata. U ovom trenutku, ne želim govoriti ni o
Srbima izvan Srbije. Prije svega, govorit ću o Hrvatima. Prije rata
imao sam neprekidno mogućnost u zagrebačkom "Srbobranu"
(organ Pribićevićeve stranke u doba Austro-Ugarske) veličati slobodu
koja je cvala u Srbiji. Neprekidno sam nagovarao Hrvate da vide i shvate
kako bi slobodni bili da se ujedine sa Srbijom. Događaji su u
potpunosti opovrgli moje riječi. Umjesto žarišta slobode, što je bio
prije rata, Beograd je postao središtem nasilja, reakcije i
autokracije, besprimjerne po žestini i beskrupuloznosti na čitavu
Balkanu, pa čak i u Europi."
Nakon Marseillea: iseljenička punomoć Paveliću
Postojeći "Ustav" Jugoslavije, s nadnevkom 3. rujna 1931.
analiziran je u publikaciji "Croatia" dr. J. Krnjevića, 10.
rujna 1931. "Najvažnije obilježje parlamentarne
vladavine je to da je vlada odgovorna parlamentu i da vladin opstanak
ovisi o izglasanom povjerenju parlamentarne većine. Ustav kojeg je donio kralj Aleksandar 3. rujna
1931. ne dopušta takvo pravo parlamentu kojega utemeljuje. Izbor i
raspuštanje vlade ovisi u potpunosti o suverenovoj volji. Članak 77.
određuje: Kralj imenuje i opoziva predsjednika kabineta i ministre,
predsjednik kabineta i ministri čine Ministarsko vijeće koji je pod
neposrednom kraljevom vlašću. Parlament se sastoji od dva doma: Senata i Poslaničkog
doma. Da bi neka odredba postala zakon, potrebno je da je izglasuju oba
doma i da je sankcionira kralj. Poslanici se biraju. Polovica senatora
se bira, a polovicu imenuje kralj. Dopušteno je opće pravo glasa, ali
je glasovanje javno, manjinskim strankama nije priznata zaštita (članak
54.). Budući da član 13. određuje da se političke stranke ne smiju
organizirati na religijskoj, regionalnoj ili nacionalnoj bazi, o vlasti
u potpunosti ovisi hoće li ili ne će dopustiti neku kandidaturu. Kako postojanje političkih stranaka ovisi o volji
vlasti, a i uvođenjem javnog glasovanja, očito je otvorena mogućnost
namještanja izbora. Mora se, također, dodati da poslanici i senatori
ne uživaju potpuni imunitet. Protiv njih se može postupati kad je u
pitanju zločin ili prijestup i bez prethodnog odobrenja Poslaničkog
doma ili Senata (čl. 74.). Pripajanjem Senata - polovicu čijih članova
imenuje kralj - Poslaničkom domu, zakonodavno tijelo potpuno ovisi o
kralju. U službenoj emisiji koju je emitirala agencija
"Avala", kazano je da banovine uživaju ’široku
autonomiju’. Banovine imaju svoje vijeće koje bira pučanstvo
banovine, a izvršni organ banovinske skupštine je Banovinski komitet.
Međutim, provođenje bilo kojeg akta tih organa može suspendirati ban
(čl. 93.) kojeg se imenuje na prijedlog predsjednika Ministarskog vijeća,
a koji treba predstavljati središnju vlast u banovini (čl. 86.) Prema
čl. 93. ban je ovlašten suspendirati provođenje ’svih odluka koje
mogu nanijeti štetu državi’. Uz postojanje takvog kriterija, sva
autonomija banovina postaje iluzorna. Štoviše, proračun banovinske
skupštine mora odobriti ministar financija središnje vlade (čl. 95.).
Tako ’autonomne’ banovinske vlasti postaju potpuno ovisne o središnjoj
upravi. Iz točaka koje smo ispitali, očito je da je kralj
ostao de iure ili de facto, izravno ili neizravno, apsolutni gospodar
središnje uprave, zakonodavnog tijela, kao i ’autonomnih’
banovinskih uprava. Štoviše, on je vrhovni zapovjednik vojske (čl.
29.). On može objaviti rat i zaključiti mir (čl. 31). On je ovlašten
sklapati čisto političke ugovore sa stranim silama bez obveze
dobivanja pristanka parlamenta (čl. 65.). Parlament ne može ograničiti
njegovu civilnu listu bez njegove suglasnosti (čl. 49.); a on je, bez
odobrenja Parlamenta, ovlašten za jednu godinu produljiti trajanje budžetsko-financijskog
perioda. Najčudnija od svega ipak je odredba po kojoj kralj
ili njegovi nasljednici pridržavaju pravo na ukidanje ovog ustava, na
isti način na koji je to urađeno 6. siječnja 1929. Kralj proglašuje
da je on ’čuvar nacionalnog jedinstva i integriteta države’ (čl.
29.). U Deklaraciji objavljenoj s promulgacijom ustava, on ponavlja:
’Očuvanje narodnog jedinstva i integriteta države, moja je sveta dužnost
i najviša svrha mog vladanja. To je bio i uzrok i glavni razlog režima
uvedenog 6. januara 1929.’ Ispitamo li članak 29. u svjetlu ove
proklamacije, vidimo da ustav ovlašćuje kralja da ukine ustav u
trenutku kad on smatra da je to potrebno radi ’očuvanja narodnog
jedinstva i integriteta države’. Prethodno jasno pokazuje da ovaj ustav ne znači
reduciranje apsolutne i arbitrarne moći diktatora: ona se nastavlja,
prikrivena poluustavnom formom. Postoji, ipak, jedna razlika: u pogledu
odgovornosti za čine koje je poduzeo kralj. Pod režimom uvedenim 6.
siječnja 1929. sva je odgovornost padala na kraljevu osobu. Po članku
34. novog ustava, kralj nije odgovoran, nego je sva odgovornost za
suverenove čine prebačena na Ministarsko vijeće. Točno je kazati da
je to jedina bitna novota uvedena u režim instaliran početkom 1929. Glava 2. regulira osobnu sigurnost, nepovredivost
stana, slobodu tiska i pravo sastajanja i druženja; ali, svim je članovima
dodano da ta prava i slobode vrijede ’u granicama zakona’. ’Svi postojeći važeći zakoni’, kaže se u čl.
118., ’ostaju na snazi’. Tako u stvarima osobne sigurnosti, građanskim
pravima, slobodi tiska i pravu sastajanja ništa nije promijenjeno. Sve
je ostalo kao i prije, s jedinom već spomenutom razlikom, da je prema
sadašnjem ustavu formalna odgovornost za čine kraljeva osobnog režima
skinuta s ramena kralja Aleksandra i prebačena na ramena njegovih
ministara." Hrvati
kritiziraju Kraljeva opravdanja Ustava "Koji je cilj najnovijih kraljevih poteza i
koje su političke posljedice novog Ustava od 3. rujna 1931. na postojeće
probleme u Jugoslaviji, pitanja su koja zanimaju svakoga i potrebno je
dati odgovor na njih. U samom Ustavu, a još više u popratnoj
proklamaciji, Kralj posebice naglašuje da je ustav ruho za provođenje
politike koju je on formalno uveo proglašujući apsolutizam početkom
1929. U članku 29. Ustava stoji ovo: ’Kralj je
odgovoran za očuvanje narodnog jedinstva; on bdije nad trajnim
interesima jedinstva.’ U obliku prisege (čl. 39.) kralj obećaje
’iznad svega čuvati narodno jedinstvo.’ Njegova proklamacija počinje:
’Čuvanje narodnog jedinstva je moja sveta dužnost i najviša svrha
mog vladanja.’ Nastavlja se: ’Bio je to uzrok i glavni razlog režima
uvedenog 6. siječnja 1929.’ Zaključujući proklamaciju, navodi
razloge dopuštanja ustava: ’Odlučio sam izvršiti zacrtano djelo i
provesti narodnu i državnu politiku na širokoj bazi neposredne
suradnje s narodom.’ Najistaknutiji organ postojećeg režima, zagrebačke
"Novosti" komentiraju donošenje Ustava u broju od 4. rujna
1931. sljedećim riječima: ’Ustav i kraljevska proklamacija prožeti
su idejom na kojoj je kralj često inzistirao kao na zakonu za samoga
sebe i za sve ostale: narodno jedinstvo. Od sada više ne smije biti
nesporazuma oko naše narodne orijentacije. Temeljni zakon je obveza
svih dopuštenih narodnih stranaka da poštivaju narodno jedinstvo. Taj
zakon ne dopušta organiziranje stranaka na vjerskoj, regionalnoj ili
narodnoj bazi. Tu počiva jedan od najviših interesa naše države i
glavni uvjet njezina postojanja i napretka, jer je diferencijacija
stranaka prema vjeri, nacionalnoj pripadnosti ili regiji omogućavala
sve separatističke tendencije i sprječavala proces narodne i državne
konsolidacije. To znači da strankama ne će biti dopušteno oživljavanje
u obliku u kojem su postojale prije 6. siječnja 1929. Te su stranke
bile jezgra svih nesloga i separatizma. Prema kraljevskom manifestu, očito
je da ovaj prijelaz na ustavni život znači intenziviranje rada na
narodnome i državnom polju, u smjeru koji je već bio zacrtan, uz
narodnu suradnju, a ne promjenu ili popuštanje u već postignutom
napretku." Ova dva komentara iz najpouzdanijih izvora - od
samoga kralja i od njegova najistaknutijeg organa - pokazuju na precizan
način politiku koju je kralj najavio proklamirajući ustav od 3. rujna
1931. 1
Chicago? 2
Maček je uhićen 21. prosinca 1929. Brojni su hrvatski optuženici iz
njegova predmeta, skupa s Mačekom, odvedeni u Beograd 4. siječnja
1930., gdje je započelo suđenje pred Sudom za zaštitu države. Na
glavnoj je raspravi Maček 7. lipnja 1930. izrekao odvažni obrambeni
govor, a osuda je izrečena 14. lipnja 1930. Niz optuženika osuđen je
visoke zatvorske kazne, dok je sam Maček oslobođen. 3
Oba je memoranduma, Krnjevićev, upućen Društvu naroda iz Beča, 7.
studenoga 1929., te Krnjevićev i Košutićev, upućen Društvu naroda
iz Geneve, 25. siječnja 1930., na njemačkom jeziku objavio Ante Pavelić,
u knjizi “Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien.
Einige Dokumente und Bilder”. Verlegt bei Kroatischer Korrespondenz
“Grič”, Wien, 1931, str. 98.-104. 4
Čitav memorandum, datiran u Genevi 25. siječnja 1930. donosi Rudolf
Horvat, Hrvatska na mučilištu. Pretisak, Zagreb, 1992., str. 464.-466.
Ovdašnji tekst ipak je preveden s engleskoga, radi mogućnosti
usporedbe. 5
U engleskom jeziku pojam “nation” ne označava samo naciju, nego i
državu. 6
Kao što se vidi, informatori britanskih parlamentaraca propustili su
spomenuti niz drugih pokušaja da se hrvatsko pitanje
internacionalizira, poput Pavelićeva apela Društvu naroda (1. rujna
1929.), obraćanje Hrvata Južne Amerile Društvu naroda (10. srpnja
1930.), te obraćanja toj međunarodnoj instituciji Hrvata Belgije (1.
rujna 1930.), Francuske (4. rujna 1930.) i Njemačke (6. rujna 1930.).
Neke od tih predstavki objavljuje Horvat (nav. dj., str. 471.-476.), a
sve Pavelić (nav. dj. 95.-98., 111.-112., 116.-125.). Pavelić
objavljuje i Krnjevićevo pismo predsjedniku Paneuropske unije,
francuskom ministru vanjskih poslova Aristidu Briandu, iz rujna 1930.
(A. Pavelić, n. dj., 112.-115.) 7
Čitav tekst Einsteinova i Mannova apela v. u: Dr. Milan Šufflay.
Znanstvenik, borac i mučenik. Povom 60. godišnjice od atentata
1931-1941., izd. Hrvatska stranka prava, Zagreb, 1991., str. 145.-147. 8 U izvorniku: nationality. Očito neprecizan prijevod pojma “plemenski”. KRALJ ALEKSANDAR ĆE DIJELITI
SUDBINU SVOJE POLITIKE! Izraz "narodno jedinstvo", međutim, nije
ništa nego eufemizam za velikosrpsku politiku. U ime "narodnog
jedinstva" organ predsjednika Skupštine, Vukićevića,
"Jedinstvo" pozivalo je na umorstvo Stjepana Radića. U ime
"narodnog jedinstva" Puniša Račić je pucao na hrvatske
izaslanike i umorio Stjepana Radića. Radi očuvanja "narodnog
jedinstva" kralj Aleksandar je uspostavio apsolutistički režim 6.
siječnja 1929. i, pozivajući se na isto načelo, uradio sve da bi u
toku posljednje dvije godine uništio hrvatski nacionalni život i
posebice javni život u Hrvatskoj. Radi ostvarenja tog ideala nije
oklijevao u Hrvatsku uvesti režim dotad primjenjivan u Makedoniji. Zbog
toga je današnji hrvatski nacionalni vođa, dr. Maček, iako nevin, uhićen
i držan šest mjeseci; zbog toga su agenti diktatorskog režima
brutalno mučili neke Hrvate da bi izvukli optužbe protiv dr. Mačeka i
na taj način Radićeva nasljednika prognali iz javnog života. Stotine
Hrvata je, u ime "narodnog jedinstva" osuđeno na smrtne i na
teške vremenske kazne, a sada Ustav od 3. rujna nema druge svrhe do
ostvarenja toga "narodnog jedinstva".
Aleksandar Karađorđević Ustav sve ovlasti prepušta središnjoj
administraciji. A ta sila - središnja administracija – ležat će
opet pretežno u kraljevim rukama. U mjeri u kojoj on prepušta vlast
zakonodavnom tijelu, on se i po ustavu osigurava da tim tijelom
dominiraju elementi odani njegovoj politici. Ustav uglavljuje podjelu državu na banovine, a ove
su tako razgraničene da cijepaju hrvatske zemlje i dodjeljuju ih različitim
banovinama. Štoviše, banovine su tako razgraničene da Srbi, iako čine
tek dvije petine pučanstva države, čine apsolutnu većinu u šest od
devet banovina. Nadalje, ustav čini djelatnost "autonomnih"
banovinskih organa u potpunosti ovisnom o središnjoj vlasti. Kralj Aleksandar kani nastaviti svoje napore uz
pomoć ljudi koji su i dosad kolaborirali s njim. Oslanjajući se na te
ljude, on da će nastojati, kako kaže u Ustavu "izvršavati djelo
narodne i državne politike na širokoj bazi neposredne suradnje s
narodom." Hoće li uspjeti u tim novim nastojanjima? Beogradski dopisnik "Le Tempsa", poznat
po bliskim vezama s današnjim jugoslavenskim režimom, prije tjedan ili
tako nešto, u svom je izvještaju napisao da je "kralj Aleksandar
daleko od izvršenja svoje zadaće." Toj bismo točnoj opservaciji
dodali da je nikad ne će izvršiti. Nema te snage koja bi mogla uništiti
političko ustrojstvo hrvatskog naroda, organiziranog od strane
besmrtnog vođe Stjepana Radića, i koja bi mogla suzbiti njegovu borbu
za slobodu, još manje one koja bi mogla uništiti hrvatski narod i na
njegovim ruševinama podići Veliku Srbiju. Kralj Aleksandar je otvoreno preuzeo izvršenje
svesrpske politike kad je uveo diktaturu, vežući tako vlastitu sudbinu
sa sudbinom svoje politike. Aktom od 3. rujna još jednom je dokazao da
je osobno potpuno odan izvršenju te politike. Zbog toga će najvjerojatnije dijeliti i njezinu
sudbinu. Ovo su najvažnije činjenice koje proizlaze iz
komentara povodom donošenja ustava od 3. rujna 1931.
("Croatia", 10. rujna 1931.) Izborni
zakon kako ga Hrvati vide Kralj je Aleksandar 10. rujna 1931. promulgirao
izborni zakon za biranje narodnih poslanika. Ovdje navodimo osnovne
odredbe tog zakona: Kandidatura za biranje poslanika je važeća samo
ako se kandidatovo ime pojavi na izbornim listama u čitavoj državi
(glava V. zakona). Svaka lista mora navesti nositelja liste i toliko
okružnih kandidata, koliko ima okružnih kotara u državi i glavnih
gradova banovina. (čl. 18. i 21.) Kandidaturu nositelja liste mora podržati
šezdeset potpisa birača svakog kotara u državi i svakoga glavnog
grada banovina. K tome, nositelj liste mora za svakoga kotarskog
kandidata raspolagati s dvije stotine potpisa dobivenih od birača u
njegovu kotaru. (čl. 18. i 21.) Lista kandidata treba biti podnešena
Vrhovnom sudu u Beogradu radi odobrenja (čl. 17), a sud će kao nevažeću
odbaciti svaku listu koja ne sadrži kandidata za svaki kotar ili ne
ispunjava uvjet od dvije stotine i šezdeset potpisa potpore polučene u
svakom kotaru (čl. 24). Izborni zakon posebice naglašuje da je glasovanje
javno (čl. 15. i 47.). Nakon izbora, poslanička mjesta će se dijeliti po
sljedećem kriteriju: Lista koja je polučila relativnu većinu, dobiva
dvije trećine poslaničkih mjesta. Bez obzira na broj glasova dobivenih
u Srbiji, Hrvatskoj itd. dobiva dvije trećine mjesta u Srbiji,
Hrvatskoj itd. Preostala trećina mjesta bit će podijeljena na sve
ostale liste koje su polučile više od pedeset tisuća glasova. Ako je
lista koja je postigla većinu glasova istodobno postigla i apsolutnu većinu,
tada sudjeluje i u dijeljenju preostale trećine poslaničkih mjesta (čl.
61.). Svaki poslanik mora provoditi politiku glavnog kandidata s liste.
Napusti li je, ipso facto gubi mjesto u Parlamentu (čl. 12.).
Aleksandar je osuđen na smrt: Rezolucija i apec Centralnog hrvatskog saveza u Seraingu (Nezavisna država Hrvatska, 16. travnja 1934.)
U Jugoslaviji nema političke organizacije
koja bi mogla postići dvije stotine i šezdeset potpisa potpisa u
svakom kotaru, čak i kad diktatorski zakon koji zabranjuje svaku političku
aktivnost, ne bi bio na snazi. Zbog toga nijedna politička organizacija
ne može postaviti listu prema novodonesenom zakonu. Čak ni rojalistička
stranka, sada u stadiju formiranja, utemeljena na vojnoj i policijskoj
sili i na sveukupnome državnom aparatu, trenutno ne bi bila u stanju
polučiti potreban broj potpisa. Dakle, prema izbornome zakonu i
propisima koji se odnose na glasovanje, stvorene su ove mogućnosti: (1) Liste se predočavaju u kratkom roku. Radi toga
kotarske vlasti, imenovane od režima, imaju mogućnost u biračke
popise uključiti preminule ili odsutne osobe; (2) "Potpise" tih osoba mogu napisati
policijski službenici; (3) Vrhovni sud u Beogradu, u potpunosti ovisan o
vladi, može i takvu listu sankcionirati kao važeću. Prema klauzuli čl.
20. izbornog zakona, osim same osobe o kojoj se radi, nitko nema prava
osporavati autentičnost potpisa na listama. Kralj se tako osigurao da
nitko ne će ispitivati autentičnost potpisa danih u prilog njegove
liste. Kreirajući ovaj zakon, on je svojoj stranci osigurao pobjedu na
izborima. A da bi se spriječila svaka mogućnost opozicije, čak i u
vlastitim redovima, u članku 12. predviđeno je da poslanici koji se
striktno ne pridržavaju politike nositelja liste, automatski gube
mjesto u parlamentu. Prema tome, izborni zakon onemogućuje Hrvatskoj,
Sloveniji i drugim nacionalnim manjinama izabrati predstavništvo.
Umjetnom podjelom mjesta u skupštini, izborni zakon kao formalne
predstavnike Hrvatske i hrvatskih zemalja postavlja osobe izabrane
praktično izvan Hrvatske. Intencija je, dakle, da se nastavi ista
komedija započete pod diktatorskim režima koji je kao predstavnike
Hrvatske proglasio individue koje u hrvatskome javnom životu nemaju ni
najmanjeg autoriteta. Nadmetanje:
kralj protiv naroda Ishod ove borbe ne ostavlja dvojbe. Svaka je
tiranija privremena; nasuprot tome, nacije su vječne. U svim usporednim
borbama, nacije su konačno pobjeđivale. Drugačije ne može biti ni u
slučaju kralja Aleksandra. Članak 13. Ustava određuje: "Građani uživaju
pravo zbora i sastajanja u skladu za zakonom". Što obuhvaća to
pravo? Kralj Aleksandar je to precizno definirao u zakonu koji se odnosi
na zborove i sastajanje, donesenom 18. rujna 1931. Glavne su točke tog zakona: "Nikakva udruga - s izuzetkom društava
formiranih isključivo radi stjecanja profita - ne može biti osnovana
bez sankcije policijskih vlasti (glava I.). Društva koja su imenom,
svrhom i statutom protivna propisima Ustava, zabranjena su. Ovo se
odnosi i na tjelovježbene udruge formirane na vjerskome, nacionalnom
ili regionalnom temelju (čl. 4.)".
Rezolucija hrvatskih sveučilištaraca iz 1935. Glede političkih organizacija, na njih se odnose
specijalne odredbe. Zakon zabranjuje formiranje političkih stranaka ili
drugih političkih udruženja utemeljenih na vjerskoj, nacionalnomj ili
regionalnoj osnovi. Također je zabranjeno osnivanje stranaka koje bi u
programu imale reviziju Ustava koje je donio Kralj. A da bi se stvorila bilo kakva politička
organizacija, potrebna je postupiti ovako: Nužno je da najmanje stotinu osoba za to pismeno
zamoli ministra policije, prilažući kopiju statuta političke stranke
koju kane formirati, tražeći dopuštanje za formiranje takve stranke. Ministar policije po zakonu nije ograničen rokom u
kojem treba odgovoriti na taj zahtjev. Protiv njegove odluke nema
priziva (čl. 13.). Osnivači stranke, dobivši povoljan odgovor od
ministra policije, mogu nastaviti formiranje stanke (čl. 13.). Svaka
politička stranka mora imati vijeće od najmanje šest članova u
svakome upravnom kotaru države (čl. 14.). Završivši organizaciju
svoje stranke, osnivači se moraju opet obratiti ministru policije, s
dokazima da je njihova stranka organizirana u skladu s čl. 14., te ga
zamoliti za odobrenje daljnjeg postojanja stranke. Ministar policije ovu
odluku o nastavljanju života stranke mora donijeti u roku od dva
mjeseca. I ovdje nema prava priziva na ministrovu odluku (čl. 15.). Sva udruženja, uključujući udruge i političke
stranke, dužna su na zahtjev policije dostaviti popis članova i
zapisnike sastanaka (čl. 6. i 9.). Policija ima ovlaštenje
suspendirati svaku njihovu odluku koja se protivi zakonu (čl. 10.). Nadalje, ministar policije ima ovlaštenje
raspustiti političku stranku ako utvrdi da su njezine aktivnosti općenito
protivne zakonu. I ova odluka je besprizivna (čl. 16.). Da bi se održao kakav skup, bilo na otvorenome,
bilo u zatvorenoj prostoriji, potrebno je prethodno dobiti odobrenje
policije. Ako policija ne odgovori na zahtjeve za odobrenje skupa 24
sata prije planiranog početka, presumira se da je sastanak zabranjen (čl.
31.). Policija ima ovlaštenje raspustiti svaki skup koji
je u tijeku, ako utvrdi da je "protivan interesima države" (čl.
25.). Samo one političke stranke čija je egzistencija
potvrđena od strane ministra policije, imaju pravo održavati skupove
bez prethodnog odobrenja (čl. 32.). Hrvati se prisjećaju apslutizma tiranina Bacha od
1850. do 1860. Ali Bachova regulativa redarstvenog zadiranja u stvari
organizacija i političkih zborova, bila je neznatna u usporedbi s
ustavnim i legalnim dispozicijama kralja Aleksandra 1931. Bilo je ljudi
u zapadnoj Europi koji su neposredno nakon rata pohvalno govorili o
demokratskom duhu i liberalizmu kralja Aleksandra. Kako smo mogli
vidjeti, ne treba boljeg dokaza za njegove "demokratičnosti"
i "liberalizma" od Zakona o zboru i udruživanju, kojeg je
stvorio i promulgirao 18. rujna 1931. ("Croatia", 1. listopada
1931.). To su bile hrvatske optužbe na račun postojećega jugoslavenskog režima. NE DOBIJU LI HRVATI SLOBODU, MOGLO BI
DOĆI DO RUŽNIH POSLJEDICA!
III. IZVJEŠTAJ
I ZAKLJUČCI Da bismo ispitali točnost ili netočnost ovih
ozbiljnih hrvatskih pritužbi protiv vlade u Beogradu, posjetili smo
zemlju i na licu mjesta proučili navedene probleme. Ostali smo nekoliko dana u Zagrebu, glavnom gradu
Hrvatske početkom rujna 1932., proveli kratko vrijeme u Beogradu, te
posjetili unutrašnjost. Jedna od ključnih činjenica koje treba imati
na umu jest ta da od 14.000.000 žitelja, koliko ih ima u Jugoslaviji,
5.000.000 čine Srbi, a oko 3.500.000 su Hrvati. To su dva najveća
odvojena naroda u Jugoslaviji.
Nastavljamo, donoseći naše zaključke o sadašnjoj
situaciji. (1) Prije svega, želimo zahvaliti jugoslavenskom
poslanstvu u Londonu, kao i jugoslavenskoj vladi na pažnji koju su nam
posvetili; također se zahvaljujemo predstavnicima najrazličitijih
političkih uvjerenja, kao i onima bez njega, što su nam pomogli
shvatiti njihove tegobne probleme. Engleske su zajednice bile posebno na
pomoći; (2) Iako nam je bila dopuštena potpuna sloboda
putovanja i ispitivanja, neprekidno smo bili svjesni da je naše
kretanje dobro poznato vlastima. Svi protivnici sadašnjeg režima s
kojima smo razgovarali, govorili su s nama gotovo šapćući. (3) Prvi dojam koji smo stekli pri ulasku, a zadržali
tijekom putovanja kroz zemlju je taj da je Jugoslavija praktično bojno
polje, da su ljudi ušutkani bajonetama i da razum i argumenti u političkim
krugovima ne znače ništa. Mjereći situaciju britanskim domaćim
standardima, diktatura je apsolutna, kralj je najviša vlast, Parlament
lutka u njegovim rukama, a vojska njegova igračka. Ne treba, ipak,
zanemariti da bi svaka vlada imala teškoća u upravljanju Jugoslavijom. (4) Jugoslavenska država ima 14.000.000 duša, i
to Srba, koji čine najbrojniji narod, Hrvata, koji su brojčano drugi,
Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Turaka, nekoliko tisuća Židova i
značajan broj Cigana. Saveznici su po završetku rata sve te ljude
ubacili u jedan kotao, donijeli ugovor kojim ih se vodi uz stanovita
jamstva vjerske slobode i pravde, očekujući da će zauvijek skladno živjeti.
(5) Da ta jamstva vjerske slobode i pravde ne vrijede, očito je na prvi
pogled. Srbi su preuzeli kontrolu na vladajućim strojem, kralj je Srbin
i apsolutna dominacija njegove rase nad drugima je svagdje uočljiva. (6) Srbi pripadaju vlastitoj pravoslavnoj crkvi,
koja je praktično istovjetna sa srpskim narodom, teško da obuhvaća
ikoga koji nije Srbin. Nasuprot tome, Hrvati su rimokatolici, pa njihova
Crkva ne poznaje nacionalne granice. I tu leži jedan od krupnih
problema i sukoba među dva najveća dijela jugoslavenske države.
(7) Hrvati su se stoljećima naučili na vlastiti
Sabor, s potpunom autonomijom na svojim područjima, uz vrhovništvo
Habsburga koje je trajalo do 1918. Zbog gubitka svoje autonomije i
slobode se, naravno, osjećaju zapostavljenima, jer njima željeznom šakom
vlada Beograd i narod za kojeg s pravom drže da je naviknut na niže
političke i kulturne standarde u odnosu na njih. (8) Dok su Hrvati uvijek smatrani jednima od
najboljih vojnika u doba austrougarske dinastije, danas su u potpunosti
isključeni s viših mjesta u jugoslavenskoj vojsci; među brojnim
pukovnicima i manje brojnim generalima, ne može se naći niti jedan
Hrvat. (9) Primjenjuje se isto načelo i pri isključenju
Hrvata s nekih ključnih namještenja. Nekoliko je stotina
profesora i predavača u odgojnim ustanovama u lipnju 1932. otpušteno,
s obrazloženjem da su suvišni i da su ekonomski višak. Kasnije je, međutim,
veliki dio njihovih mjesta popunjen Srbima. (10) Isključenje Hrvata iz obrazovne struke
provedeno je vrlo suptilno. Beogradski ministar je imenovao sedmeročlanu
Narodnu komisiju koja ispituje i imenuje nastavnike u čitavoj zemlji.
Samo je jedan od njih Hrvat, a rezultat tih ispita je da nijedan
hrvatski student ne uspijeva zadovoljiti "odgojne" standarde
koje postavlja najmanje šest članova te komisije. (11) Zemlja je nedavno podijeljena na devet
banovina, koje nalikuju našim grofovijama, s banom koji vlada u
kraljevo ime, stolujući u glavnom gradu banovine. Hrvati se tuže da su
isključeni s te funkcije. Podjela, k tomu, protivno uobičajenoj
praksi, ne posvećuje pozornost starim narodnim i kulturnim zajednicama.
To je napravljeno tako da bi, da se poslužimo ilustracijom, škotske
ravnice radi administrativnih ciljeva bile udružene s Cumberlandom i
Westmorlandom, dok bi Flint i Carnarvon bili priključeni Cheshireu i
Lancashireu. (12) Tisak je potpuno cenzuriran. Dan nakon našeg
napuštanja Jugoslavije, jedan od vodećih beogradskih intelektualaca
izveden je pred sud, gdje je za nj zatražena smrtna kazna zbog optužbe
da je dao tiskati neke članke koji su u odnosu na režim kritični.
Uvjereni smo da bi slično kritiziranje u našoj zemlji prošlo potpuno
nezapaženo. Uzgred, taj gospodin je Srbin, ali čovjek širokih
demokratskih pogleda. Svojim smo očima vidjeli cenzurirano izvješće o
govoru gosp. Arthura Hendersona, izrečenog na Ženevskoj konferenciji o
razoružanju.
(13) Kralj je nedavno dekretom ukinuo sve političke
stranke s vjerskom ili nacionalnom oznakom. Hrvati se, dakle, ne smiju
više organizirati na nacionalnoj osnovi, otprilike kao da Britanija
zabrani škotsku ili velšku nacionalnu stranku. Svi moraju izbrisati
nacionalne ili vjerske osjećaje i formirati samo stranke u duhu
jugoslavenstva, isključujući, naravno, radničku ili komunističku
stranku. Učinak ovog dekreta je da samo jedna stranka, i to vladina, može
osigurati potrebno dopuštenje policije za održavanje javnih zborova
ili uporabu tiskanih materijala. To, naravno, znači značajno povećanje
podzemne propagande. Sindikalizam je na isti način skoro ugušen. (14) Hrvati su pod Habsburzima uvijek mogli razviti
nacionalni barjak. Sada im je to zabranjeno. To, naravno, ne može u
svakoj prigodi djelovati. Nacionalnim bojama slikaju čaše i druge kućne
predmete, a vidjeli smo i nekoliko hrvatskih zastava na stablima, koje
nisu pripadale nikomu pojedinačno. (15) Autom smo napravili podulji izlet iz Zagreba u
unutrašnjost i sreli značajan broj seljaka u selima. Darovali su nam
suvenire i cvijeće, a kasnije smo se uvjerili kako su neki od onih koji
su nam dali te male darove poslije bili uhićeni i proveli dva tjedna u
zatvoru bez ikakva suđenja. Za takve demonstracije su kazne u Hrvatskoj
stroge. (16) Oni koji podržavaju današnji režim, tvrde
da u Hrvatskoj polako odumiru nacionalistička osjećanja i da ih današnji
hrvatski vođa, dr. Maček, ne će probuditi kao njegov prethodnik,
Stjepan Radić koji je ubijen prije nekoliko godina u beogradskom
parlamentu. Teško je povjerovati u takve tvrdnje kad ste očevidci, kao
što smo mi bili, praktično jednodušnim demonstracijama pred očima žandara.
Dapače, mi smo uvjereni da hrvatski nacionalni osjećaj u hrvatskom
selu raste i ako ti ljudi uskoro ne dobiju slobodu, moglo bi doći do
vrlo ružnih posljedica. (17) Potpuno smo uvjereni da nikakav režim u
Beogradu ne može uništiti hrvatski nacionalni duh, niti suzbiti
hrvatsku privrženost Rimu. Čak i odgovorni Srbijanci u Beogradu to
priznaju. (18) Rijeka Drina dijeli Jugoslaviju skoro po
sredini. Hrvati tvrde da je ta rijeka prirodna granica Istoka i Zapada.
Srbi su oduvijek pripadali Orijentu, dok su se oni (Hrvati) napajali
zapadnjačkim idejama. Bila ta tvrdnja točna ili ne, sami smo se
uvjerili da životni standard prema istoku sve više opada. Istina je da
se Beograd sada gradi na zapadnjački način, ali je Zagreb bio zapadni
grad još prije svjetskog rata. (19) Sva se ta tragedija može ilustrirati slučajem
gđe Radić, udovice umorenoga seljačkog vođe, i njezine obitelji.
Njezin najstariji sin je u egzilu u Parizu, a zet u Beču. Tvrdi se da
nijedan od njih dvojice ne može dobiti putovnicu da bi posjetio
drugoga. Također smo se uvjerili da i drugi odgovorni i istaknuti
Hrvati na mogu dobiti putovnicu pod sadašnjim režimom; oni su zatočenici
u vlastitoj zemlji. (20) Seljaci se gorko žale na povećane poreze i
neprekidno gospodarsko nazadovanje. Krivicu svaljuju na režim. Mi smo
uvjereni da, bez obzira na vlastite pogrješke, jugoslavenski režim ne
bi mogao izbjeći ekonomsku krizu u čitavoj Europi. Ipak, u slobodnoj
bi zemlji ljudi lakše podnosili takve pritiske. Očito je da većina
prihoda od poreza ide za uzdržavanje vojske. Ceste izvan Zagreba su u
vrlo lošem stanju, a izobrazba se postupno zanemaruje. Ipak, moramo
izraziti divljenje odličnom radu osoblja Rockeffelerova higijenskog
instituta u Zagrebu. (21) Uvjerili smo se da je sadašnja monarhija
izrazito nepopularna. Čak i Srbi osjećaju da bi promjena dobro došla.
Zemlja je u desetak godina iskusila tridesetak vlada, i iako se činilo
da će se kralj polako osloboditi sumnjivih ministara, on je, s vremena
na vrijeme, oko sebe još povećao broj sumnjivih osoba. Tvrdi se da
korupcija cvjeta. Kralja se optužuje da je iznos kojeg prisvaja
prekomjeran. Mi to ne možemo potvrditi, ali je jasno da, za tako malu
zemlju kao što je Jugoslavija, njemu i njegovoj obitelji ne bi trebalo
pet dvoraca. Skupština grada Zagreba je nedavno od prihoda gradskih
nameta kupila jedan takav dvorac, čija bi kupnja po sebi dostajala i
vladaru većeg carstva. Za nas nema sumnje da prava današnjih vlastodržaca
moraju biti podkresana. (22) Ekonomska situacija je skoro očajna. Proračun
je u lošu stanju, predviđeno je da tri petine prihoda idu na oružane
snage. Plaće vojnicima i policiji se isplaćuju redovito, što nije slučaj
s nastavnicima i drugim državnim namještenicima. Parlament se u
prosjeku sastaje svakih četrnaest dana i svaki je član po periodi plaćen
pet funti više od članova našega Donjeg doma. Državni stroj se,
izgleda, dobro podmazuje. (23) Rečeno nam je da je vlada nedavno uzela
prisilne zajmove od hrvatskih banaka u Zagrebu i da na njih više ne
teku kamate. Štoviše, čudnim metodama vlada onemogućuje poslovanje
banaka formiranih hrvatskim kapitalom. Rezultat je taj da mali ulagači
u unutrašnjosti nude na prodaju svoje uloge za 25 posto nominalne
vrijednosti. Rečeno nam je da je Narodni zavod za zdravstveno
osiguranje praktično pred bankrotom zbog korumpiranosti na vrhu. (24) Još jedna pritužba Hrvata odnosi se na to da
vlada premješta suce i magistrate s visokih položaja, ako su njihove
odluke u bilo kojem pogledu obazrive prema hrvatskim političkim optuženicima
kojih danas ima puno. Visoka sudska mjesta, kako smo razumjeli, skoro su
u potpunosti rezervirana za Srbe, čak i u sudovima u Hrvatskoj. (25) Ne možemo podkrijepiti tvrdnju koja se
neprekidno ponavlja, da je Francuska saveznica beogradske vlade u vojnim
stvarima; specifičan vojni savez protiv Italije koja se nastoji proširiti
prema Albaniji preko Jadrana. Ako je to tako, francuska vlada bi trebala
znati da se protiv Italije oslanja na slab oslonac. Iako ne možemo
imati simpatija za talijanske ambicije, ne smije se zaboraviti da Hrvati
žive bliže Italiji, nego Srbi; i ako ikad na francuski poticaj izbije
sukob između Srbije i Italije, nije vjerojatno da će Hrvati priskočiti
u pomoć Jugoslaviji. (26) Hrvati, zbog sadašnje svoje nesretne
pozicije, još ustraju u ideji odcjepljenja od Jugoslavije i priključenja
nekoj zapadnoj državi, sličnoj Austro-Ugarskoj. Tu ideju, ipak, ne
valja podhranjivati. Teškoće revidiranja mirovnog ugovora su ogromne.
Hrvati su poznavali Srbe kad je ugovor bio zaključivan na koncu
svjetskog rata, i iako njihovo vjenčanje nije bio uspjeh, ne vidimo zašto
se stvari ne bi mogle popraviti donošenjem novog ustava koji bi
Hrvatima i drugim nacionalnostima u okviru države dao veću autonomiju
u smjeru federalizma. Postojeće banovine treba razgraničiti tako da se
poklapaju sa starim nacionalnim i kulturnim granicama. To bi trebao biti
sljedeći korak. U svakom slučaju, trebalo bi pokušati s federacijom
kako bi se vidjelo može li tih četrnaest milijuna ljudi uopće mirno
živjeti zajedno. (27) Ispitivali smo jesu li se Hrvati obratili Društvu
naroda sa zahtjevom za ostvarenje pogodbi ugovora, i rečeno nam je da
Hrvati o tome nemaju stav: oni nisu manjina, nego narod u državi. Zbog
toga se ne mogu obratiti Društvu naroda, njihov slučaj nije tipičan
problem manjina. Ipak je u nadležnosti bilo kojeg potpisnika ugovora iz
Saint Germaina skrenuti pozornost Društva naroda na kršenje ugovora, i
možda bi pozornost na sadašnju situaciju trebala skrenuti baš
britanska vlada. (28) Uvjerili smo se da se Hrvati ne će posrbiti
čak ni pod grandioznim sloganom jugoslavenstva. Jezik čak može i biti
isti, ali je pismo bitno različito. Srbi žele da se Hrvati pretope u
Jugoslavene, jer govore slavenskim jezikom. I Rusi govore slavenskim
jezikom, ali ih to ne čini Srbima. Ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama
govore engleskim jezikom, ali bi teško pristali biti Britanci. A ni
klasični slučaj Irske ne smije biti preskočen u ovoj raspravi. (29) Ako se jugoslavenska država želi učiniti
trajnom, duh mirovnog ugovora kojeg su odobrile savezničke velesile
mora se poštivati. Jedini izlaz je davanje svojevrsne federalne
autonomije narodima od kojih je nova država sastavljena. Neki
ekstremisti u Hrvatskoj ne zahtijevaju samo autonomiju, nego i vlastitu
vojsku unutar federalnog sistema, uz vrhovništvo Beograda. Ne mislimo
da se taj zahtjev može podržati. Federalizam svakako, ali držimo da
snage zakona i reda moraju uvijek ostati pod središnjom vladom, iako se
redarstvom može upravljati na lokalnoj razini po uzoru na Britaniju. (30) Konačno, očito je ne samo slučajnim
prolaznicima kao što smo mi bili, nego i Srbima jednako dobro kao
Hrvatima, da sadašnje stanje ne može trajati dugo. Bit ćemo sretni
ako smo mogli pridonijeti i mrvicu boljitka u Jugoslaviji. (Ovaj je dokument izrađen prije 10. listopada, kad
se u "Manchester Guardianu" pojavio izvještaj da su u
Hrvatskoj izbili ozbiljni sukobi.) 1947/32/200 1
Različitost naroda naglašena je u izvorniku: “...the largest
two separate nations in the country”. 2
Tako u izvorniku. Pod pojmom “austrougarske dinastije” misli
se na dinastiju Habsburga. Habsburška je monarhija 1867. preimenovana u
Austro-Ugarsku (1867.-1918.). 3
U izvorniku “Field-Marshals”. 4
Pod pojmom Rim ovdje se misli na Katoličku crkvu. 5
Vladimir Radić (1905.-1970.) u svibnju 1931. je na pariškoj Školi
visokih medjunarodnih znanosti obranio doktorsku disertaciju pod
naslovom “Zločin od 20. lipnja i medjunarodna štampa”. Objavljena
je kao istoimena knjiga, u Parizu, bez god. (1931.?). 6
August Košutić (1893.-1964.). 7
U izvorniku: “...it rests on men of straw”; doslovno: oslanja
se na slamnate ljude (lutke). 8 Zanimljivo je da nakon razgovora (očito)
s Mačekovim pristašama britanski promatrači zaključuju kako je
zamisao o stvaranju nekakve podunavske (kon)federacije bliža Hrvatima
negoli težnja za uspostavom vlastite samostalne države! 9
U izvorniku: “If the Yugo-Slav State is to be made
permanent...” 10
Upravo tako! 11
Kao što je spomenuto u uvodu, izvještaj je napravljen
najvjerojatnije u rujnu, a ne u listopadu 1932. 12 Brojčana oznaka na kraju teksta, čije značenje i smisao nije bilo moguće utvrditi. Vjerojatno se radi o signaturi koja uključuje oznaku ukupnog broja primjeraka u kojem je izvješće sastavljeno.
|
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|
